Pjev o neposrednoj kataklizmi
Studio za suvremeni ples, Zagreb: Žar-ptica, kor. Sergiu Matis
-
Žar-ptica Studija za suvremeni ples premijerno je izvedena 13. listopada u Zagrebačkom plesnom centru. Koreograf je Sergiu Matis rumunjski plesni umjetnik rođen u Transilvaniji 1981. koji je svoje obrazovanje započeo u umjetničkoj školi Liceul de Coreografie u rodnom Cluju, da bi se zatim doškolovao u Mannheim Academy of Dance u Njemačkoj. Nakon završene edukacije plesnu karijeru započinje u Tanztheater Nurenberg, a danas je priznati i poznati koreograf s adresom u Berlinu.
Predstava započinje tako da se publika uvodi na pozornicu po rubovima scene te omeđuje izvođače i prostor izvedbe s dvije strane. Plesači krajnje ozbiljno izgovaraju poduži prolog najavljujući što će se događati u scenskom djelu, da bi zatim pozvali publiku da sjedne u gledalište. Na sceni je prisutan čin zajedništva kroz pjevanje i recitiranje tekstova uglavnom na engleskom jeziku a u tradicionalnim stihovima hrvatskih narodnih pjesama i predanja, što na početku djeluje komično, ali s vremenom prevladava dojam rogobatnog nesklada, koji je u skladu s čitavom poetikom predstave. Kako bi izgledao svijet bez ptica, kako je do toga došlo i što to znači za postojanje života na zemlji, pitanja su na koja plesači pokušavaju dati odgovor tijekom predstave koja traje nešto više od sat vremena. Nadasve neobičnom formom osmerca, deseterca, jedanaesterca i dvanaesterca, i kroz sedam stranica transkripta kojeg su osmislili izvođači Branko Banković, Ana Mrak, Ana Vnučec, Martina Tomić i Ida Jolić u suradnji s koreografom, njih petero dijalozima i monolozima kroz pjev Žar-ptice progovara o neposrednoj kataklizmi i svijetu u plamenu. Tekst se ispisuje na horizontu, zajedno s prijevodom na hrvatski jezik. Odmah se povezuju slike i javljaju asocijacije. Jedna od njih je početak Coppolinog filma Apocalipsa danas (Apocalypse Now, 1979) gdje smirujući i predivan snimak šume palmi traje dok se gledatelj ne opusti i prepusti, da bi u dvije sekunde sve bilo spaljeno napalm bombama, a ova predstava kao da je nastala neposredno nakon tog uvodnog momenta.
Mreža simbola, znakova, mitskih značenja oslanja se na umjetničko nasljeđe i predznanje same publike. Nije na odmet spomenuti i transilvanijsko podrijetlo autora koji govori da se u svijetu bez budućnosti okrećemo mitovima i narodnim pričama koji u svojoj suštini uvažavaju konstantu blagost prirode, no istovremeno također i njezinu neumoljivu i razornu snagu. U tekstu predstave se govori o Žar-ptici, alegorijskom biću koje vuče korijene iz raznih svjetskih mitologija. Najpoznatiji primjer te bajke nastale prije petstotinjak godina pripovijeda o careviću Ivanu koji ulovi mitsku pticu da bi nakon silnih peripetija pridobio ljubav mlade princeze. Je li on Prometej ili samo kradljivac koji otvara Pandorinu kutiju nesreća i ratova nije poznato. Kroz tekst i pokret Matisove predstave provlači se ideja da je ukrao božansku pticu, zatim je prodao da bi utažio ljubavnu vatru za princezom, no u međuvremenu zbog zadovoljenja svoje strasti i egoizma zaboravlja na značaj i simboliku legendarne ptice. Prije petsto godina carević Ivan je ulovio Žar-pticu da mu podari ljubav, a zaključak epiloga predstave glasi da posljedice carske nesmotrenosti ispaštamo i danas.
Vizura same predstave izbacuje gledatelja iz zone ugode. Ona je estetski ružna, gruba i neskladna, jer su i koreograf i plesači došli do zaključka da nema više vremena za promišljanje, objašnjavanje ili šarmiranje; to je vrijeme prošlo jučer i nema se više vremena dodvoravati ili zaintrigirati gledatelje. Idemo direktno u glavu, sad! Čuje se vapaj: Ljudi, mi smo na rubu!
Gledatelj primjećuje velik kontrast između suvremenog komercijalnog blještavila raznih televizijskih emisija, realitya i koncerata nasuprot nemuštoj kostimografski i koreografski isprepletenoj plesnoj priči. I tu je koreograf išao do kraja. Podcrtavajući estetiku scenografijom i kostimom, u stvari nagorenim i spaljenim kaputima i jaknama, plesači izgledaju kao pleme beskućnika koje zaprepašteno luta zemljom pokušavajući pronaći smisao tolikom razaranju i oduprijeti mu se. Scenografija se sastoji od desetak komada crnih panjeva koji služe kao spremišta za odjeću i pokrivala za glavu, također su sjedala u situaciji kada se oblikuje mističan krug oko vatre kao prostor za pripovijedanje i slušanje što vođa zajednice ili sama zajednica ima za reći. Panjevi također služe za izgradnju skulpture, možda spomenika mitskom drvu, i stalno se po potrebi premještaju po prostoru.
Predstava je zadržala neke odlike bajki, kao npr. pripovijedanje u trećem licu, trostruka ponavljanja motiva kao književni postupak u epici kroz obnavljanje u tekstu i radnji na pozornici, no onih glamuroznih se u potpunosti lišila. Istina, korištene se blješteće kape, prsluci i sakoi sa šljokicama koji su most prema svijetu raskošne carske pripovijetke, jer često spomenuti Ivan je carskog roda, a i sama Žar-ptica je svjetlosno biće. Kostimiranje u blještavo djeluje poput nasilnog efekta i bespomoćne estradne razmetljivosti. Ti elementi transformacije ljudi u vatrene ptice samo još više podcrtavaju posljednji pokušaj povratka na staro i neumoljivu prisutnost apokalipse. Predstava je proročanska, crnohumorna, a novonastali, a opet arhaični i naizgled apsurdni rituali koji se izvode pred gledateljima na sceni pokušaj su preživljavanja.
Zanimljiv je i odnos između koreografskih kompozicija detalja i cjeline. Svaki plesač pojedinačno ima svoj prostorni put i osmišljen način kretanja, istražuje plesni i koreografski jezik koji će afirmirati narativni predložak, no kao cjelina rijetko ili nikako se ne nalaze u skladu. Gledatelj čezne za skladom. Kako stoji u knjižici predstave, „ples postaje očajnički pokušaj bijega od vlastitog ljudskog lika i pretvara se u čežnju za metamorfozom i ponovnim rađanjem“. Koreograf i plesači, suradnici suočeni s prestravljenosti ovim svijetom, odgovaraju pokušajem stvaranja novog na zgarištu starog. On nije suvremenog i digitalnog karaktera, nego vraća unatrag, na početke postavke. Tako pokušavaju artikulirati problem nadajući se najboljem rješenju koje je izvan ljudske moći, i dolazi po samoj zakonitosti univerzuma. Ponavljajući se u većim vremenskim razmacima, svodi se na uništenje vatrom iz koje se rađa novi početak. Ukratko, Ana Mrak, dugogodišnja članica Studija poziva preko društvenih medija publiku na „post-apokaliptični ornitološki pseudo-etno mjuzikl“ što je duhovita i najtočnija definicija ovog rada.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 22. siječnja 2024.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 2. prosinca 2023.)
Žar-ptica
koreografija Sergiu Matis
premijera 13. listopada 2023. (ZPC)
izvode: Branko Banković, Ana Mrak, Ana Vnučec, Martina Tomić i Ida Jolić
dramaturgija Mila Pavičević, asistentica koreografije i dramaturgije Dina Ekštajn, tekst Sergiu Matis u suradnji s autorskim timom Žar-ptice, vokalni pedagog Bojan Pogrmilović, glazba Hrvoje Nikšić, kostimografija Zdravka Ivandija, asistentica kostimografije i izrada oglavlja Ana Roko, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, fotografija Nina Đurđević, vizuali Tihomir Filipec
produkcija Studio za suvremeni ples
Piše:
Petrovski