Melusine je predstava nastala u autorskoj kolaboraciji dviju plesnih umjetnica – Nataše Kusture i Matee Bilosnić. Od premijere na zadarskom Festivalu plesnog sola Monoplay 2021. predstava kojoj sam prisustvovala u Rijeci u prostoru Filodrammatice (17. prosinca 2023.) bila je osma izvedba. Spomenimo i da je Melusine bila dio programa kojim je udruga Domino predstavila zagrebački festival Perforacije 2022. u Argentini. Nataša i Matea surađuju dugi niz godina, primarno u Zadarskom plesnom ansamblu, na korelaciji koreograf-izvođač. Nataša je plesala u Mateinim koreografijama: Gozd, 1518. i trenutno sudjeluje kao izvođačica u njenom novom radu u nastanku. Do suradnje na Melusine je došlo iz radno-stvaralačkog entuzijazma te dobro poklopljenih individualnih interesa; Natašin poriv za istraživanjem ekstrema vlastite plesačke fizikalnosti i Mateina sposobnost izgradnje izvedbenog karaktera, iskustvo u promatranju i vođenju procesa pokazali su se kao savršeni tandem.
,,U općem smislu, Melusine predstavlja europsko mitološko biće koje je u određenim kulturama prezentirano kao žena-riba, dok se u ostalim dijelovima očituje kao žena-zmija. Simbolika Melusine znala se interpretirati kao arhetip podvojenosti ljudske psihe; podvojenosti između racionalnog/svjesnog i iracionalnog/nesvjesnog. U mitu stoji kako se Melusine u tijelu žene jednom tjedno pretvara u polu-životinju, skrivena u svojoj sobi od pogleda, što ju je činilo primamljivom i začudnom. Iz tog narativa dijelom preuzimamo ideju neprekidne i nekontrolirane transformacije koju prevodimo u tijelo, dok se paralelno poigravamo s granicama društveno prihvatljivog i neprihvatljivog ogoljenja tjelesnog aspekta čovjeka, u ovom kontekstu ženskog tijela”, objašnjava Nataša i dodaje: ,,Jedna od polaznih točaka za materijal bilo je istraživanje tjelesno kompleksnih pozicija koje nikad ne pronađu svoj finalni i stalni oblik te ne priliče ljudskom kretanju.”
Plesni materijal povezuje preciznost koreografskog drila i iscrpljujuću transformativnost tijela. Nataša formira međuprostor koji dijele intuitivno i mehaničko, vješto plutajući između tih polariteta te ukazujući na moć tjelesnog. Stadij transformacije mitološkog bića Melusine definiran je razinom kretanja (tijelo uronjeno u pod, srednja razina koju karakteriziraju različiti sjedovi, skokovi) i skulpturalnosti tijela. Također rafali lomljivih zglobova, oštri i precizni u fragmentiranosti svoje realizacije, a opet toliko brzi i nepovezani, čine kvalitativnu bazu kretanja. Izvođačica dobar dio svoje jednosatne transformacije drži oko na publici, istovremeno dajući dojam hladne domine koja pronalazi satisfakciju u neugodi tog ne taktilnog kontakta, a s druge strane krhkog stvorenja koje traži podršku.
Koreografkinje su u Rijeci odlučile napraviti mali eksperiment s kostimom. Uzimajući u obzir prethodne izvedbe, prepoznatljive su dvije varijacije kostima koje su otkrivale više kože. Crna kutija zahtjeva eksponiranje kože i pomaže plesnom materijalu još intenzivnije fragmentirati tijelo te stvoriti iluziju mitskog bića odnosno žene-ribe u procesu transformacije. Pošto se predstava premijerno i reprizno igrala u crnoj kutiji ili sličnom prostoru gdje je postojao dovoljno jak kontrast prostora i kože, kostim je uvijek funkcionirao, no za riječku izvedbu autorice su odlučile Natašu odjenuti u duge traper hlače i sivu potkošulju. Ova, više radna verzija kostima se suprotstavlja poviješću nabijenom prostoru Filodrammatice. ,,Jedna od namjera koja je utjecala na promjenu kostima je ona značenjska. Budući da Filodrammatica nalikuje više galerijskom prostoru s manje kapacitiranom opremom nego što je klasična black box pozornica, primijetili smo da bi izvorni kostim nepotrebno uzdignuo i podcrtao već dovoljno snažan dojam povijesne značajnosti prostorije, pogotovo jer je okosnica predstave mitologija. Sukladno tome, odlučili smo eksperimentirati i promijenili kostim u nešto svakodnevnije izdanje odjeće”, objasnila je Nataša.
Neiscrpno testiranje te prelaženje granica nelogičnog, izvijenog, lomljenog kod gledatelja izaziva kinestetičku empatiju; transformiramo se skupa s izvođačicom. Samo tijelo koje tako daleko rezonira je dovoljno, potiče nas da osjetimo, ne da mislimo temu. Nataša i Matea su svojom predstavom obogatile hrvatsku suvremenu scenu, a jednostavnom promjenom kostima u Rijeci su pokazale promišljeno nijansiranje, i – kako uvijek, i za gotov rad ima novih pitanja.
© Katarina Barešić, PLESNA SCENA.hr, 19. veljače 2024.
