Nedavno diplomirani magistri neverbalnog teatra Anabela Sulić i Bojan Dronjak s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku izveli su 9. veljače 2024. u sklopu SOS-a svoju autorsku predstavu Kraj jedne idile. Anabela Sulić mlada je izvođačica, glumica i lutkarica (inače sve prisutnija u Gradskom kazalištu rodne Požege), koja svojim habitusom otkriva klasičnu dramsku izobrazbu, a zanimanje za manje konvencionalne kazališne forme dovelo ju je do studija neverbalnog teatra i autorskog istraživanja s kolegom s klase Bojanom Dronjkom, izvođačem i žonglerom iz Banje Luke s petnaestogodišnjim izvedbenim iskustvom. Njih su dvoje iznjedrili predstavu koja je u potpunosti njihova, prožeta i nadahnuta osobnim iskustvima rada na kazališnoj sceni i na samima sebi.
Kraj jedne idile temelji se na mimskoj igri u koju su izvođači upisali svoje vještine, znanja, posvećenje, uspomene i transformaciju. Svatko od njih ekspoziciju donosi na sebi svojstven način, kroz intimne monološke forme na raznim jezicima, a svaki put s određenim odmakom: kao da se pripremaju za izvedbu. No manjak dramaturške linearnosti još ne dopušta publici da otkrije okolnosti dvaju likova. Dvije su to paralelne osobne priče koje gledatelje dovode u prostor njihovih sjećanja i impresija koji vješto pretaču u realni prostor ulice i susreću se u tramvaju.
Isprepletenost njihovih sudbina eskalira kada se nađu pred istim zadatkom: predstaviti se u najboljem svjetlu na audiciji. Pristupili su likovima iz osobnog iskustva; šarmantno zbijaju šale na račun vlastitog izvedbenog izričaja i predstavljaju discipline iz kojih dolaze; ona s klasičnim šekspirijanskim monologom, a on s klasičnom mimskom točkom u stilu Étiennea Decrouxa. Njihove se audicijske točke mogu protumačiti kao individualni izvođački stav prema kazalištu koje se samo ogleda u tradiciju i reproducira konzervirane forme koje su neupitna baština, ali su suptilnim plesom po rubu ironiziranja doveli u pitanje smisao pokušaja grčevitog držanja za već etablirane stilove, forme i ideje.
Nakon gotovo punih pola sata vješte igre prožete elementima plesa, pjevanja, slapsticka i uz pomoć govora kada je nužno, publika je dovedena u stanje uronjenosti u komični kod, koji se naglo prekida s jasnim prikazom traume, nastale iz objektivizacije, šovinizma i zlouporabe pozicije moći. Popis onih koji zloupotrebljavaju svoj akademski i umjetnički autoritet sve je veći, a predstava Kraj jedne idile osoban je i iskren odgovor na stanje u akademskoj zajednici i na sceni. Katarza dolazi s porukom kolegijalnosti i plemenitom metaforom koja zakucava čitavu priču u jednu misao: „Tu sam da te nosim kada ne možeš sam(a).“
Predstave kao što je Kraj jedne idile ukazuju da je studij Neverbalnog teatra pružio novu razinu obrazovanja suvremenog teatra u Hrvatskoj, a daljnji autorski i izvođački rad već nekoliko generacija daju zamjetan prinos osvježenju hrvatske kazališne scene. S obzirom na prepunu dvoranu u kojoj se održavala izvedba Kraja jedne idile, kao što je slučaj i sa gotovo svim ispitima i predstavama koje ugošćuje Scena osječkih studenata (znakovitog naziva SOS), pitanje adekvatnog izvedbenog prostora za rast mladih studenata i dalje ostaje otvoreno. Protječe četvrta godina od pandemije, publika je opet u punoj snazi znatiželje i potrebe za kazališnim sadržajem, no prostor osječke studentske scene svodi se na prostorije na Akademiji koje nemaju kapacitet ni za ulaz čitave publike, a kamo li za njen razvoj. Gotovo dvanaest godina nakon razgovora s Alenom Čelićem (možete ga prošitati ovdje), koji je predavao i Anabeli Sulić i Bojanu Dronjku, ostaje pitanje: „Gdje je scena za mimski teatar?“ Jer on itekako postoji…
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2024.
Kraj jedne idile
autori i izvođači: Anabela Sulić, Bojan Dronjak
mentorstvo Marijan Josipović, Nenad Pavlović, glazba Slaven Batorek, Dalibor Zavođa, Ivica Murat, Domagoj Rodić, koreografija Josip Bišćan, kostimi Zvonko Majdiš
