Plesna scena.hr

Krešo Kovačiček ili umjetnost otpora i prijateljstva

Krešo, eksperimentalni film, red. Marina Musulin, Zoran Krema (Uz zagrebačku premijera filma te popratni razgovor s redateljskim dvojcem i montažerkom Dorom Slakoper, uz moderaciju redatelja i kustosa Ivana Ramljaka, Dokukino KIC, 13. siječnja 2024.)

• 
  
  James C. Scott svoju knjigu Domination and the Arts of Resistance otvara razmatranjem o tome da ako izraz, stav „govorenja istine moćnicima“ još uvijek ima utopijski prizvuk, čak i u modernim demokracijama, to je sigurno zato što se tako rijetko prakticira. I zatim nastavlja o vrstama moći koje se provode gotovo do neprepoznatljivosti. „Naše oprezno ponašanje također može imati stratešku dimenziju: osoba kojoj se lažno predstavljamo može nam nauditi ili pomoći na neki način. George Eliot možda nije pretjerala u tvrdnji da 'nije moguće djelovanje a bez da se malo ne glumi.'“
  
  Umjetnost Kreše Kovačičeka, riječkoga umjetnika performansa, grafičara, glazbenika, profesora i kustosa, svakako treba promatrati kroz umjetnost otpora, kao što i svjedoči izniman eksperimentalni film Krešo njegovih prijatelja Marine Musulin i Zorana Kreme, koji dokumentira priču o potrazi za Krešom Kovačičekom. Film potrage za nestalim umjetnikom (tijekom snimanja filma potraga je okončana njegovim povratkom u Rijeku), s jedne strane dokumentira njegovu svakodnevnicu, a kroz fragmente njegovih performansa, film je ujedno i dokument, prije svega, MMC-a Palach u doba kada ga je vodio Damir Čargonja (Krešo Kovačiček tada, među ostalim, djeluje kao kustos Galerije O.K.).
  
  Ukratko biografski o Kreši (Rijeka, 1. siječnja 1964): diplomirao je na Odsjeku likovnog odgoja i likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci u klasi prof. Josipa Butkovića. Grafički je dizajner, likovni pedagog, umjetnik performansa, suradnik Butkovićevog Kalkografskog ateljea. Od 1989. do 2002. boravio je i umjetnički djelovao u Berlinu i Amsterdamu. Vodio je program Galerije O.K. Multimedijalnog centra u Rijeci (2003.-2008.). Postavio je više od stotinu izložbi, samostalno ili kao asistent postava te promovirao rad drugih autora. Gej aktivist, a bio je angažiran također i u radu s prognanicima i ilegalcima. Nije član strukovnih udruga. Na riječkoj akcionističkoj i performerskoj sceni multimedijalni umjetnik Krešo Kovačiček je, pored izvedbene androgine figure (izrazito visok, vitak, obrijane glave), kojom je često poput žive skulpture defilirao kao model u anti/modnim performansima Tajči Čekade, bio specifičan i po izvedbenim točkama susreta Istoka i Zapada, te je u svojim iznimnim promišljanjima o povijesti i teoriji umjetnosti isticao strukturnu povezanost umjetnosti performansa i zen ceremonije čaja. Nakon višegodišnjega odsustva vodi Mini galeriju Kluba Jadran na adresi Krešimirova 26, Rijeka. Za više informacija usp. katalog Riječke devedesete, Rijeka, MMC, 2006. Ovom prigodom podsjećam na njegov performans Moj posljednji posjetilac (Split, 2006) koji je ostao zabilježen kao performans visokog rizika, ali i kao performans u kojemu je umjetnik otvoreno iznio vlastitu seksualnu orijentaciju, vlastiti liminalni (u smislu Turnerova between and betwixt) rodni identitet.
  
  Zaustavimo se na filmskoj potrazi koja je dovršena umjetnikovim povratkom u Rijeku iz koje je netragom nestao 2017., kada je ukazujući na loš status umjetnika u Rijeci, najavio probleme s Rotary klubom u vezi stana koji je bespravno uselio, kao i s nekim drugim skvoterima Hartere. (Kako 2016. godine Kovačiček gubi stalno boravište, skvotira prostore napuštene tvornice papira Hartera.) Film se otvara scenom u kojoj njegovi prijatelji dolaze u navedeno skrovište/sklonište i nailaze na umjetnikov demoliran stan (boravište). Naime, u kontekstu aktivističkog djelovanja za egzistenciju riječkih umjetnika Krešo Kovačiček je u riječkoj Harteri razvijao projekt skloništa za beskućnike koji bi mogao riješiti trenutačne riječke potrebe. Jednom je prigodom za medije istaknuo: „Problem beskućnika u Rijeci ne bi trebao postojati već zbog svojedobne donacije braće Branchetta u te svrhe, ali u tom je prostoru smješten Medicinski fakultet. U zamjenu za tu zgradu mogao bi se dobiti prostor u Harteri koji zahtijeva relativno male intervencije i održavanje.”
  
  Što se tiče dokumenta svakodnevice, koju je redateljski dvojac fragmentarno umontirao u film, iznimno su vrijedni zapisi – brižni susreti s umjetnicom Nedom Šimić Božinović, koja je isto tako živjela na rubu egzistencije (rođena Podbiovka, kako je znala reći, 30. studenoga 1929. – Rijeka, 2. prosinca 2015.). Neda Šimić Božinović umjetničku je karijeru započela kao glumica u Omladinskom kazalištu Viktor Car Emin, u početku s epizodnim, ubrzo i vodećim ulogama; nastupala je i u Otvorenoj sceni Belveder, Teatru Rubikon te HNK-u Ivana pl. Zajca. Osim glumom, bavila se slikarstvom, kiparstvom i antimodnim performansom, što je isto tako fragmentima umontirano u navedeni film potrage za Krešom. Jednako tako se bavila i obradom metala, izradom originalnog nakita i minijatura. Posljednjih desetak godina života u kontekstu MMC-a Palach ostvarila se i kao umjetnica performansa. Uz Krešu Kovačičeka i Vladimira Wölfla bila je članica postavangardnog glazbeno-scenskog projekta The Rat Singers, čiji je jedan od brojnih nastupa isto tako dokumentiran u filmu o Kreši. U povodu smrti u nesretnim okolnostima Neda je bila atribuirana kao „cvijet riječkoga performansa“, kako ju je odredio multimedijalni umjetnik Damir Stojnić, profesor na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. Prema kazivanju prijatelja, požar u stanu Nede Šimić-Božinović izbio je zbog toga što je umjetnica topila plastiku od koje je željela izraditi masku za (svoj posljednji) performans, što sve govori o statusu egzistencijalne ugroženosti brojnih izvaninstitucionalnih umjetnika/ica u našem društvu, pogotovo što se tiče riječke scene.
  
  Što se tiče dokumentacije performansa, film donosi izniman Krešin nastup u modelu Tajči Čekade: bijele halje s mrljom crvenoga vina i fragment performansa Embrio uz glazbeno-vokalnu pratnju Francija Blaškovića, temeljen na njegovoj pjesmi Embryo on the Road (MMC Palach, 2006.).
  
  Eksperimentalni doku-film Krešo, kako je istaknula je montažerka Dora Slakoper u razgovoru nakon projekcije, prati tri narativne linije. Glavna linija usredotočena je na potragu za Krešom, a koja je u konačnici snimanja filma i bila riješena njegovim povratkom u Rijeku, gotovo na način monomita kako ga je prema junačkim pričama strukturirao Joseph Campbell. Drugu filmsku liniju čine snimke iz prošlosti u kojima je Krešo neposredno prisutan, i koje je Zoran Krema snimao u prijateljskim susretima. I treća linija dokumentira arhivske snimke njegovih performansa i kustoske prakse. Navedene se tri linije isprepliću, čime se dodatno pojačava misterij oko njegova nestanka, a što je naročito potencirano trenutkom kada se filmska linija pogreba Nede Šimić Božinović uvodi kao inscenacija moguće umjetnikove smrti-nestanka. Smrt prijatelja/ica ujedno je i dio vlastite smrti.
  
  Kao što sam u jednom prijašnjem tekstu napisala: kad sam upoznala Krešu Kovačičeka početkom 2000-ih, kada je djelovao kao voditelj programa Galerije O.K. Multimedijalnog centra u Rijeci, zamijetila sam nevjerojatnu sličnost između njegove tanke, eterične figure i njegova psa whippeta Ćefa kojemu je posmrtno i posvetio performans Smrt (Vdekija) (2013). Rekla bih da u tom transvrsnom prijateljstvu između Kreše i Ćefa postoji međudjeljiva sudbina. Naime, whippeti, koji su inače izuzetno vitki, izrazito su nježni psi koji su vezani uz članove svoje ljudske obitelji. Ako whippet laje, to znači da ga nešto muči, što je bilo zamjetno i u svim svjedočenjima o susretima s Krešom prije njegova nestanka 2017. godine, kako je to dojmljivo i prijateljski dokumentirao eksperimentalni doku-film Krešo. Da, i mali dodatak, Krešo je osoba koji uvijek za sve nađe vremena… Tako i za svoj nestanak. Dojmljivo.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2024.

Piše:

Suzana
Marjanić