U duhu enigmatičnih igara
SHARE: Creative powers of art – Exodos Ljubljana, Compagnie DK-BEL, Kultura Kreatiboa / Errenteria Udala i ZPC / ZKM: Moji najdraži rituali, kor. Sophie Bulbulyan
-
S radom francuske koreografkinje Sophie Bulbulyan, jedne od koautorica prve podvodne plesne predstave u svijetu Drops of Breath (o čemu smo pisali), umjetničke direktorice Međunarodnog festivala Anamesa, susreta mladih posvećenog temi umjetnosti i invaliditeta (od 2013., Atena), poznate po inkluzivnim projektima i suradnjama s migrantima, u Hrvatskoj se prvi put susrećemo prilikom gostovanja predstave producirane u sklopu međunarodnog društveno-kulturnog projekta, koja je okupila afričke i europske plesne umjetnike, većinom nepovezane ranijim poznanstvima ili iskustvima međusobne suradnje. Predstava, na kojoj se radilo kroz samo mjesec dana, tijekom tri umjetničke rezidencije u Accri (Gana), Zagrebu i Errenteriji (Španjolska), premijerno je izvedena u rujnu 2023. u Španjolskoj, a nakon hrvatske premijere putovat će u Sengal i zatim na druge lokacije diljem oba kontinenta.
Izvedba strukturalno i atmosferom odražava interkulturalni, nomadski karakter projekta. Dramaturški, u formi dinamičnog slijeda nepredvidivih motiva u longitudinalnom trajanju, a koreografski zasnovana na kombinacijama afričkih plesova s tehnikama suvremenog plesa, predstava je očigledno pogonjena unutarnjim stvaralačkim dijalogom sedmero plesača i plesačica iz Burkine Faso, Kameruna, Francuske, Gane, Španjolske i Hrvatske, koji su stvorili rahlu mrežu motiva, satkanu od osobnih ideja i različitih kulturnih tradicija kojima pripadaju. Prepoznatljiv provodni motiv jest smrt, uprizorena u varijacijama kao ležeća, horizontalna pozicija, koja se odupire nepomičnosti i ukazuje na živu, dapače buntovnu mrtvost i preporod. Zamisao o tematiziranju ritualnih gesti pojavila se na afričkom tlu, tijekom rezidencije u Gani, gdje su osim duboke ukorijenjenosti rituala u održanje hijerarhijskih odnosa, bile važne i lokalne osobitosti poput primjerice, razlike između ritualnih tradicija Gane i Kameruna o kojima su plesači razgovarali kao dijelu osobnih formacija.
Afrički rituali života, smrti i ozdravljenja utkani su u izvedbeni materijal, prema riječima koreografkinje zajedno s antičkim i vikinškim ritualima za koje se pokazalo da su srodni afričkima. Nisu iskazani kao ilustrativne radnje, nego dinamično poprimaju i mijenjaju oblike u duhu enigmatičnih igara. Iako premreženi slijepim pjegama karakterističnima za područja kulturalnih razlika, čitljivi su na razini kulturalnog osjećaja za simbolizaciju kohezivnih snaga zajednice i razrade aspekata ranjivosti pojedinca u tom sklopu. Koreografski vokabular zasnovan na tehnikama improvizacija, svim plesačima pružio je priliku za solo iskaz, kao i istaknutu poziciju individualne vidljivosti u grupi. Izvedbu, očekivano, energetski nose nastupi afričkih, poglavito muških plesača Tchine Ndjidda iz Kameruna i Djibrila Ouattare iz Burkine Faso kao i Gabriela Bokorvija iz Gane te Raymonda Siopathisa iz Francuske. Zvučni je krajolik uz glazbu obogaćen i sviranjem frule, ritmičkim udarcima, pjevanjem, govorom kojim se prenose afekti kroz različite jezične idiome pa i impulzivno silovitim, strahotnim smijehom. Ono najvažnije, svakako najdojmljivije u smislu izravnosti komunikacije s publikom: premda se ne poseže za dekonstrukcijom klasičnih scenskih uvjeta, u svakom trenutku je naglasak na elementarnoj ljudskosti samih plesača, ne zalazeći ili bolje reći ustrajno se opirući otvrdnjavanju konstrukcije scenskih likova u čemu je ova izvedba bliska realnom intenzitetu performansa ili akcije kao izložbe tijela.
Scenografski elementi siromašne scene su bačve, kao glazbala na kojima se svira, postamenti na kojima se sjedi, stoji i pleše ili kao simbolični spremnici potencijalnog Diogenovog bogatstva za kojim vrijedi tragati, kao što je i sama izvedbena forma skromno svedena na najosnovnija sredstva u brojnim prijelazima kroz postaje života i smrti. Bačve su također rekviziti koji pridonose isticanju razina vertikalnosti i sakralnog ozračja, ali pružaju i povremene naglaske na ograničenjima osobnih kinesfera, u trenutcima sugeriranog nasilja i kontrole. U paleti stanja, koja nam donosi Sophie Bulbulyan sa svojim plesačima, stoje dojmovi da je život kolo, juriš, borba, prihvaćanje, zavodljiva ljubaznost, bijes i smijeh, a smrt nije gašenje nego titrajući tresak, možda i smiraj, ali i opet smijeh. U svakom slučaju, ova je predstava energetski rezervoar, koji se u longitudinalnom pražnjenju teme ne iscrpljuje, unatoč labavoj strukturi, nego nas sve više približava svom izvoru. Možda bi smisao vode i mogućnosti pročišćenja kao naglašenog simbola u predstavi, osim ekološke kritike trebalo tražiti u manifestaciji te doživljajne poante – posvete neugasivoj sili života.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 13. ožujka 2024.
Moji najdraži rituali
koreografkinja Sophie Bulbulyan
izvode: Jone Amezaga del Frago (Baskija – Španjolska), Gabriel Bokorvi (Gana), Tessa Ljubić (Hrvatska), Charlotte Manu (Gana), Tchina Ndjidda (Kameroon), Djibril Ouattara (Burkina Faso), Raymond Siopathis (Francuska), Sophie Bulbulyan (Francuska)
oblikovanje zvuka / mentor Sokhna Assietou Diallo (Senegal) / Jure Vlahović (Slovenija), oblikovanje svjetla / mentor Alassane Diedhiou (Senegal) / Luka Curk (Slovenija), kostimografija Charlotte Manu (Gana), tehnički voditelj Borut Cajnko (Slovenija), tehnička podrška Duško Richtermoc Riki, Saša Fistrić (Hrvatska), fotografija, video Borut Bučinel (Slovenija), Neven Petrović (Hrvatska), najavni video Borut Bučinel (Slovenija), grafički dizajn Katarina Đurđić (Hrvatska), producentice Nataša Zavolovšek (Slovenija), Patricia Arozena (Baskija – Španjolska), Martina Nevistić Vukobrat (Hrvatska), Sophie Bulbulyan (Francuska)
produkcija SHARE: Creative powers of art – Exodos Ljubljana (SI), Compagnie DK-BEL (FR), Kultura Kreatiboa / Errenteria Udala (SP) i Zagrebački plesni centar / Zagrebačko kazalište mladih (HR)
Partneri: Compagnie Tamadia (Burkina Faso), Senegal Talent Campus (Senegal) i Nacionalno kazalište u Gani / Ganski plesni ansambl (Gana)
Piše:
Fučkan