Plesna scena.hr

Podvig promašaja

Tras studio i KunstTeatar, Cabaret fatal, red. i kor. Matea Bilosnić

• 
  
  Matea Bilosnić, autorica je koja izazove traži izvan ugode koju pružaju utvrđena polazišta i uhodane pretpostavke, primjerice autorica koja za svoj solo rad Klown kaže da je „koncipiran kao kabaret za vanzemaljca koji je u potrazi za smislom“. Njezin novi konceptualni kabare postavljen premijerno u Kunst Teatru krajem prošle godine, ide korak dalje i gotovo nostalgično prebire po potencijalima ishodišno avangardnog, politički angažiranog žanra kabarea, ističući u prvi plan negaciju mogućnosti da se o ičemu išta konkretno kaže ili išta predstavi. Tri klaunice, izvođačice u odjelima, s maskom bijelog klauna, Petra Chelfi, Martina Tomić i Ivana Pavlović na scenu dolaze iz puste tmine, probijajući si put svjetlima lampi mobitela, svjetiljkama pomalo pretresaju mrak, zakutke scene i otkrivaju svoja lica, a zatim sijevaju po publici. One i jesu i nisu likovi podrazumijevanih okvira – zbunjene, pomalo smiješne ili u drugom trenutku, više dirljive pojave u potrazi za sklapanjem mogućeg sporazuma s publikom, uspostavom podrške u vezi sa ne posve izvjesnom situacijom u kojoj se zajednički nalaze. Njihov je dramaturški zadatak odlaganje početka, a time što možda nije ni započela, predstava ne može ni završiti te je stoga kraj ujedno na početku.
  
  Slabost sadržaja i naglasak na prezentaciji demonstriraju jasan stav o agoniji zamiranja u čemu se vjerojatno krije i objašnjenje naslovne fatalnosti, a taj stav očito proizlazi iz onoga što uvjetuje današnju razvodnjenost kritičkog refleksa, iz stanja suvremene društvene svijesti koja se odlikuje komercijalno isplativim mehanizmom plasiranja površnih sadržaja i brzopoteznog zaborava. Apsurdnost ishodišne postavke dramaturški je začinjena performativnošću jezika, koji se iscrpljuje u najavama i metadimenziji oduljene predigre kako sugeriraju nazivi pojedinih točaka – Prolog Dobrodošlice, Neverbalna scena / Namjesti Scenografiju, Izjava o odricanju odgovornosti u ime publike ispred te iste publike, Intermezzo, Scena Najave Scene. Konceptualni karakter izvedbe osnažen je referencama na radove umjetnika Mladena Stilinovića (An Artist Who Cannot Speak English is No Artist, 1992.) i Josepha Kosutha (One and Three Chairs, 1965.).
  
  Kao najupečatljiviji glazbeni brojevi ističu Žena Sto Lica (Performing Chair) i Muzej samoće. Točka Performing Chair izvedena poput reklamnog intermezza posveta je klasičnom i neizostavnom rekvizitu kabarea, ali i radnom vremenu kojim osiguravamo egzistenciju provodeći sate upravo na stolcima. U konačnici stolci će biti spretno složeni u virtuoznu i besmislenu scensku instalaciju, kao jedini materijalni dokaz „gradnje izvedbenog okoliša“. Muzej samoće dotiče problem osamljenosti, a možda i svjesno gradi asocijacije na istoimeni umjetnički koncept engleskog filmaša i novelista Chrisa Petita (Museum of Loneliness), proizašao iz uvida da primarni odnosi koje ostvarujemo nisu interpersonalni, nego kao intrapersonalni odnosi s različitim vrstama ekrana. Kao svojevrsni kuriozitet na temu umjetničke institucionalizacije samoće pridodajmo i referencu na kineski Toro Lonely Museum u Beijingu, model muzeja samoće ustanovljenog 2019. godine s ciljem olakšavanja i dijeljenja psiholoških izazova koja samoća donosi.
  
  Cabaret fatal je predstava koja se autorionično, prema svjedočenju svojih klaunovskih junakinja, identificira kroz ono što tematski nije dotaknula, kao podvig promašaja, kao nerealizacija. Zaslugom crnih zastora od tila koji klaunovska lica zastire poput udovičine koprene, odlaganje se povremeno čita kao prešućivanje kraja, naravno onog fatalnog, životnog.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. ožujka 2024.
  
  Cabaret fatal
  redateljica i koreografkinja Matea Bilosnić
  izvode: Petra Chelfi, Martina Tomić, Ivana Pavlović
  dramaturginja Nikolina Rafaj, scenografkinja i kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin, autor glazbe Nenad Kovačić, autorice pjesama Nemoguća Pjesma i Kraja Nema Ivana Pavlović i Matea Bilosnić, oblikovatelj svjetla Ivan Penović, producentica Romana Brajša, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Nina Đurđević, dizajner Pavao Kuharić
  produkcija Tras studio i KunstTeatar

Piše:

Jasmina
Fučkan