Plesna scena.hr

Skladna tužaljka iz dubine srca

UO 21:21, Zagreb: 21°C, kor. Petra Hrašćanec

• 
  
  Ovo je osvrt na jednu od dvije samostalne predstave Umjetničke organizacije 21:21 (21°C Petre Hrašćanec i Dinner for 21 Ksenije Zec) koje su pod zajedničkim nazivom Safe Chemistry premijerno izvedene 18. ožujka 2024. u velikoj dvorani Pogona / Jedinstvo. Sigurna kemija (kreirana kao dio međunarodnog projekta Stronger Peripheries: A Southern Coalition) je riječima najave „zamišljen kao diptih u kojem Petra Hrašćanec i Ksenija Zec uz brojne autore/suradnike u svojoj izvedbi odgovaraju na unaprijed zadanu temu Work and Happiness“. U okviru potrage za srećom kroz formu predstave, performansa i aktivne instalacije „Safe Chemistry želi istražiti uzorke trenja i reaktivnosti između namjernih postupaka nasuprot izmaknutoj kontroli izvedbe stvarajući kontekst omogućenih izbora izvođača i publike“. Naslove izvedbenog diptiha povezuje mističan zajednički broj i tema: „siguran proces, reakcija ili proizvod u polju kemije, u polju kulinarstava ali i u prepoznavanju kemije među ljudima. Kemija koja nas može odvesti u polje magičnih osjećaja, postupaka i razmišljanja.“ Nisam uspjela prisustvovati Večeri za 21 te je ovaj prikaz posvećen samo predstavi 21°C Petre Hrašćanec.
  
  Publika pri ulasku zatiče izvođačicu na pozornici. U baloneru, čizmama, s kapicom i zaštitnim naočalama ona pomno istražuje eksterijer nalik raskošnoj palači u kome dominira devet bijelih, naoko masivnih stupova i mnoštvo sjajnih stalaka za mikrofone.
  
  Izvedbu čine tri dijela. U prvom, koji se proteže kroz dvije trećine trajanja predstave, u izvedbenom laboratoriju autorica funkcionalno i estetski organizira prostor slažući, gradeći i povezujući konstrukcije metalnih cijevi i žica. Ubrzo saznajemo da nije riječ samo o kemijskom, nego raskošnom glazbeno-zvučnom laboratoriju. Petra Hrašćanec izaziva i ispituje kemijske reakcije koje dobiva miješanjem tekućina u posudama dok istovremeno propituje zvuk prostora, zvuk pokreta i tijela, glas i vibracije odjeće, materijala i elemenata od kojih formira konstrukciju. Svaki navojni vijak, šipka, kabel, ima svoj šum, glas, vibraciju koja se aktivira pokretom performerice. Gumene čizme na ozvučenom podu proizvode ritmičko, karakteristično škripanje i otegnuto cviljenje. Predstavu čine brojne realistične radnje. One su vrlo utilitarne i prizemne, povremeno apsurdne, no vrlo brižljivo izvedene. Na primjer, jedan tren autorica otvara jednu od dvije tajanstvene kutije na pozornici i vrlo pažljivo vadi veliki i kompaktni cjevasti komad silikona koji dio po dio mrvi prstima, i taj proces mrvljenja traje i traje. Tu pripada i animacija sitnih dijelova instrumentarija koji se konfrontiraju kao ratnici na improviziranom stolu.
  
  Prostor i vrijeme su ispunjeni sklapanjem strukture kemijskog laboratorija sa silnim cijevima, kabelima, prozirnim bocama i usputnim kemijskim reakcijama. U programskoj knjižici se navode pitanja o razmimoilaženjima između želja i zadovoljstva, o atomima ugljika, temperaturi, dopaminu, kreaciji i progresu, propituje se koji uvjeti su potrebni da se kemijska i životna situacija realizira, zatim kako eksperimentirati, slušati, osjetiti, živjeti, napredovati… Sve su to dileme koje se mogu prepoznati na sceni. Dijelovi scenografije (ako sam dobro primijetila) su prepoznatljivi i konkretni sastavni dijelovi glazbene opreme, svih onih sitnica koje koriste muzičari u svojim izvedbama: raznih držača za bubnjeve, mikrofone, kabele, stalci za note, koferi i navlake...
  
  Nakon četrdesetak minuta igre i interesa za prostor, rekvizite, bavljenje usputnim zvukovima, motivima sreće i zadovoljstva nastalih posvećenim radom, rezom se kreće u novu dimenziju koja djeluje potresno i zastrašujuće. U drugom dijelu predstave centralno mjesto svakako zauzima glas autorice. Nakon što objesi svoj kaput na jedan od stalaka, Petra Hrašćanec u njega zagnjuri lice kao za poljubac, a onda se, nakon duže stanke, oglasi jaukom. Gradacija krikova, jauka, cviljenja, zapomaganja i repeticije zvukova se kroz tehnološku mašineriju kojom manipulira Nenad Sinkauz pretvara u skladnu tužaljku iz dubine srca. Glas jauka nije životinjski, ljudski je i vrlo ženstven, iskren i zadire duboko u živo tijelo gledatelja. Uz jauke i zavijanje ona ispija čašu mlijeka koju snažno pljuje rasprskavajući kapljice po prostoru dok tijelo u stalnoj kontrakciji gotovo bespomoćno i ranjeno proklizava ambijentom neuspjelog eksperimenta. Etida vrištanja, puzanja, ispijanja i pljuvanja je vrlo dramatična, no vremenom postaje profinjena i harmonična. Istovremeno dok se odvija drama na pozornici, scenografija se aktivno uključuje u radnju. Isprva gotovo neprimjetno, stupovi se počinju topiti i polako raspadati.
  
  Dramatično vrištanje i raspad sustava scenografije uz dim koji ispunjava prostor, neočekivano, nakon naoko bezazlenog prvog dijela, djeluje apokaliptično. Uz ogromnu količina dima javlja se i ritmička glazba, snažni ritam koji tjera na ples, pale se bočno laseri koji podsjećaju na mrežu osiguranja u akcijskim filmovima, a koje izvođačica pažljivo i spretno izbjegava. Pred sam kraj, autorica svojim prepoznatljivim plesnim izričajem potpisuje svoje djelo. U devastiranom prostoru, u magli dima i opasnih isparenja, tijelo i ples preostaju dok se svijet fizički raspada. Iako moja interpretacija može zvučati patetično, u radovima Petre Hrašćanec patetici nema mjesta.
  
  Posljednja scena predstave javlja se nakon naglog prekida glazbe, gasi se svjetlo i pali radno, a izvođačica skida košulju i rastjeruje dim neprekidno mašući po svim dijelovima ogromne pozornice. I ponovno metafora: mahanje bijelom zastavom kao predaja, poziv u pomoć ili jednostavno rastjerivanje dima sa zgarišta.
  
  Pomno dramaturški razrađena dinamika predstave poigrava se s očekivanjima publike. Već sam napomenula da je prvi, mogu reći kazališno-fizički dio predstave dug i opuštajući, no bez te dužine ne bi se u pravoj mjeri osjetila misterioznost i neočekivana snaga i smisao onoga što slijedi. Kao što je pomno planirana kazališna kompozicija i struktura izvedenog djela, tako je pomno analiziran i sintetiziran svaki segment brojnih prizora koji čine prvi dio, dok su drugi i treći savršeno čisti, jednostavni, jasni i precizni u svome značenju i plesnom izričaju.
  
  Na pozornici se osjeća, gotovo fizički, kroz kompleksan odnos pokreta, glazbe, scenografije, rasvjete i kostima, sjajna suradnja kompletnog tima suradnika. Svi uzajamni odnosi su duboko umreženi, promišljeni, inventivni i djeluju organski intuitivno. Posebno bih istaknula jedinstvo i savršen sklad zvučnog dijela predstave autora Nenada Sinkauza koji nenametljivo prati sva događanja pred publikom, da bi povremeno preuzeo, razvio i znalački obogatio vrlo zanimljiva zvučna zbivanja na otvorenoj sceni uz apsolutno razumijevanje i podršku autorici.
  
  Ambijentalna instalacija Igora Rufa i Lovre Ivančića koja se sastoji od povećih bijelih stupova koji tvore labirint kroz cijeli prostor velike pozornice Pogona, te kreativna i sofisticirana dramaturgija rasvjete Andrije Santra koja prati zbivanja na neočekivan način (iznenadni totalni mrak, povratak svjetla, svjetlosni efekti) podcrtavaju prerogativni status koji Petra Hrašćanec uživa na suvremenoj plesnoj sceni. Naoko jednostavan i kompatibilan kostim Lovre Ivančića sastoji se od četiri sloja koji se skidaju i mijenjaju karakter scenske situacije u danom trenutku. Predstava je rezultat kreativnih i vrlo hrabrih operativaca koji zajedno čine kompaktnu, stabilnu i monomitsku strukturu koja je u svim segmentima otišla vrlo daleko.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 28. ožujka 2024.
  
  21°C
  autorica i izvođačica Petra Hrašćanec
  scenografija Igor Ruf, Lovro Ivančić, kostimografija Lovro Ivančić, glazba Nenad Sinkauz (glazba u traileru Stian Westerhus), svjetlo Andrija Santro, kuhar u castu Robert Perenić, fotografija Karla Jurić, 925STUDIO, autor trailera Ivan Idžojtić, montaža Petra Šobak, dizajn plakata i knjižice Petra Milički, producentice Ivana Kuzmanić, Andrea Turić
  produkcija Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb/ Pogon, Zagreb (HR), Artemrede, Santarem (PT) / Sardegna Teatro i Fuourimargine (I)
  Rad umjetnica odvijao se u Hrvatskoj i u Portugalu.

Piše:

Sanja
Petrovski