Plesna scena.hr

Intenzivna izvođačka prisutnost

UO Objekt plesa, Zagreb: Objekt plesa, autorica Sonja Pregrad

• 
  
  Solo rad naslovljen prema istoimenoj umjetničkoj organizaciji, Sonja Pregrad osmislila je tijekom rezidencije u TALA PLE(j)S-u i premijerno predstavila u sklopu programa Antisezone 2023 (MSU), inicijative u kojoj sudjeluje kao suosnivačica i suorganizatorica. Odabirom naziva, po uzoru na muzički album, upozorava se na istoznačnost producentskog subjekta i produciranog objekta, manifestno iskazuje autorsko stajalište, potvrđujući da Objekt plesa, u oba smisla kao generator produkcije i kao producirana forma, nastavlja istraživati konstrukcije i izvedbe roda kroz suvremeni ples i žanrovski okvir feminističkog female-to-female draga, kojima se autorski započela baviti u predstavi Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, kroz suradnju s članicama Studija TRAS (2020.).
  
  Umjetničko pitanje novoga rada Pregrad objašnjava riječima: „U solu me drag zanimao kao objekt autoerotičnosti, kao mogućnost izvedbe rubnosti roda, njegovog očuđenja. A onda i auto-objektifikacija kao tehnika izvođenja u odnosu na ples. Što onda otvara pitanje što uopće jest ples, odnosno njegova izvedba ili što još može biti?“ (Intervju s Josipom Bubaš, „Sonja Pregrad – očuđivanje ženskosti kroz plesnu umjetnost“, Vox Feminae, 19. rujna 2023.) Ovako prošireno shvaćanje performativnosti objekta u predstavi je materijalizirano složenom mrežom auto-objektifikacije, u koju je zajedno s autoricom/izvođačicom uhvaćena i publika ne samo smještena na sceni, nego i zalijepljena za mizanscenu putem zrcalne slike. Zrcalima je kao scenskim rekvizitima dodijeljena uloga autoriteta pogleda, izvanjske kontrole, dirigenata svijesti o tome da je ondje gdje sam ja, izvjesno jedino to da su ondje drugi. Zrcalo je živa freska kolektivne samoće razlivene u otuđene odraze u kojoj nastaje i opstaje izvođački lik.
  
  I što onda znači autoerotika u takvoj situaciji, kada ondje gdje bi trebalo naići na samoprepoznavanje, nalazimo druge? Čini mi se da je riječ je o fascinaciji realitetom tijela između ranjivosti i reprezentacije. I u čitanju tih odnosa, naravno, jednina izvedbenog lika je dopunjena množinom publike. U takvoj artikulaciji scenske prisutnosti iskazana je ne samo kritika narcistične pozicije izvođačkog lika karakteristične za drag, već i kazališne isključivosti i kontrole, usmjerenosti pogleda samo na izvođača.
  
  Izvođačica se frontalno obraća zrcalu, dok prizori izvedbe odjekuju prema publici kroz površinske refleksije, pri čemu njena frontalna pojava gledateljima i izmiče, gubeći se u zrcalnim zaronima njezinog osobnog pogleda kojim nadzire sliku publike. I zvučni sloj snimljene naracije slijedi princip ambivalentne vizualne udvojenosti prisutnosti i njene refleksije. Karakterističan obrazac lip-synchanja kojim izvođačica slijedi mekoputan, pucketajući šapat prenesen zvučnikom, efektno ističe bazičnu šutnju tijela. Kao tekstualni predložak poslužio je nekonvencionalni osvrt Ane Fazekaš na predstave u programu Antisezone 2022, introspektivno naslovljen Tjeskobe: Refleksija u tri ekstremiteta. Izvedba tijela je putem izvanjske naracije omotana poetskim govorom neobične materijalnosti, koji progovara o identitetskim situacijama iz rakursa gledatelja/ice predstava, i predodžbi.
  
  Šapat kao prevladavajući zvučni preljev scenske situacije, daje osobitu teksturalnost atmosferi prigušenosti kao i podlogu postupcima prigušivanja kao dramaturške vodilje rada. Pritom ono što je prigušeno jest ideja cjelovitosti, samodostatnosti ili samorazumljivosti tijela kao forme. I osobito radi s modalitetima viđenja nagosti. U poetici Sonje Pregrad, čak je i odjeveno tijelo fragmentirano, tijelo suzdržanog ili još neotkrivenog kapaciteta, a nagost u trenutcima kada je eksponirana ne inklinira toliko vanjskom erotizmu koliko doživljajnom samoostvarenju. Stoga su upravo razodijevanje i odijevanje geste izvedene s puno ironičnog podsmijeha, noseći u sebi svu težinu razbijanja granica. Scenski kostim je svakodnevna unisex odjeća, a na sjecištu plesne izvedbe i performansa događa se i raz/otkrivanje nage ženskosti kao afirmacija tijela, koja slijedi kao kontrast ironičnoj, gotovo infantilnoj seksualizaciji baletno impostiranog tijela plesačice.
  
  Izvedba Sonje Pregrad odlikuje se intenzivnom izvođačkom prisutnošću, kao i naglašenom, no u velikoj mjeri internaliziranom ili potkožnom tjelesnošću i izraženim površinskim aktiviranjem fragmentiranog tijeka taktilnosti. U vizualnom smislu, specifična androgina kvaliteta upisana u njezinu scensku pojavu izuzetan je potencijal transformacije koja u izvedbi potpomaže suptilno titranje trajne ambivalentnosti i hibridnosti roda. Scenska uvjerljivost u ovom radu, autorici je donijela i godišnju nagradu strukovnih udruga suvremenog plesa Hrvatske za 2023. za najbolju izvedbu.
  
  © Jasmina Fučkan, PELSNA SCENA.hr, 20. travnja 2024.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 10. travnja 2024.)
  
  Objekt plesa
  autorica i izvođačica Sonja Pregrad
  dramaturška podrška i obrada zvuka Nika Pećarina, kostim Sonja Pregrad, Tea Kantoci, svjetlo Tomislav Maglečić
  produkcija Objekt plesa 2022. u koprodukciji s MSU, Zagreb, kao dio programa ANTISEZONA 22
  Financijska podrška: Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija RH
  Ostvareno kroz Rezidencijalno istraživački festival Platforma HR Plesnog centra TALA.

Piše:

Jasmina
Fučkan