Refleksija o ljudskosti
En–Knap Group, Ljubljana: Suvišni, koncept En–Knap Group, Iztok Kovač
-
„No human, no problem.“ Dok nam suživot s umjetnom inteligencijom postaje sve intenzivniji, ta je parola aktualnija no ikad. Čini se da je ljudskost odavna višak u mehanizmima zgrtanja novca koji okreće svijet i stjecanja moći koja određuje smjer tog okretanja. Vrijediš onoliko koliko možeš kupiti i ovisno s čime trguješ. U predstavi Suvišni slovenske skupine En-Knap upravo je izjava „no human, no problem“ mantra jednoga od izvođača. Predstava je nastala za vrijeme pandemije koronavirusa, a gostovala je u Zagrebačkom plesnom centru 20. travnja 2024. Inspirirana je esejom Ilije Trojanowa Suvišni čovjek u kojem se autor pita je li u prenapučenom svijetu višak najslabiji ili najmoćniji čovjek. Priziva i istoimeni ruski književni koncept o čovjeku koji je izgubio svoj smisao i osuđen je na propast pasivnog života. Izvedba kreće od pitanja o korisnosti ljudskog postojanja i kritike sustava koji često marginalizira one koji ne proizvode ili ne konzumiraju.
Predstava tako povremeno signalizira suvišnost u izvedbenom smislu. Plesači već izvode dok publika ulazi i ne može ih pažljivo promatrati, a tijekom predstave često uzastopno ponavljaju jedan te isti pokret ili frazu. U nekoliko navrata silaze sa scene provlačeći se između redova gledališta. Koreografske ideje ponekad se naprežu do zamora izvođača, a cijeli ansambl zapravo neprestano improvizira, bez stajanja. Dinamika se kreće u ekstremima između eksplozivnosti i napetosti te padova na pod i usporenosti. Uz plesače, na sceni je uživo prisutan i glazbenik Tomaž Grom. Ni on instrumente ne koristi utilitarno, nego ih izlaže nekonvencionalnim situacijama u kojima je zvuk tek višak – grebanje violončela po podu, nehotični udarac po instrumentu, eho ozvučenog bendža pod teretom kamena…
Uz to, predstava se oslanja na nekoliko simboličnih gesti, rečenica i scena. Na primjer, izgovaranje imena nepoznatih osoba, ograničavanje pokreta na brojeve ili izvedbenog prostora na mali kvadrat te marširanje uz pjesmu o nezaposlenima. Ofucane trenirke i znojnici na čelu, posebno u trenucima frenetičnih dvokoraka i polki u parovima, podsjetili su me na kultni film Sydneya Pollacka snimljen po romanu Horacea McCoya I konje ubijaju, zar ne? u kojem se akteri iz bijede pokušavaju izvući natjecanjem u neprekidnom plesu do iznemoglosti. Na kraju, jedan od izvođača ponosno ističe svoje srodstvo s jednim od pobunjenih labinskih rudara, završivši predstavu rečenicom: „Ako ne znamo što bi sa sobom, barem nam ostaju dobra sjećanja.“
Kroz kombinaciju pokreta, zvuka i gesti, izvođači Suvišnih formiraju scene koje su istovremeno apstraktne i provokativne jer, uz poneke ranije opisane elemente, u suštini njihove radnje nemaju previše smisla. Gledatelj je ostavljen s pitanjem je li cijela predstava zato suvišna? Ili u njoj možda možemo uživati jednostavno promatrajući upravo ljudskost – bolni izraz lica, vrisak, suradnju, podršku, protest, odustajanje, upornost, uznemirenost, ekstazu…?
© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 29. travnja 2024.
Suvišni
koncept En–Knap Group, Iztok Kovač
ideja i izvedba: Mattia Cason, Tamás Tuza, Carolina Alessandra Valentini, Tina Habun, Davide Lafabiana, Núria Capella Florensa
voditelj proba Ana Knez Štefanec, živa glazba Tomaž Grom, oblikovanje svjetla Jaka Šimenc, scenografija Iztok Kovač, Jaka Šimenc, kostimografija Katarina Markov (Atelje d.o.o.), rekviziti En–Knap Group Po knjizi Ilije Trojanowa The Superfluous Human, fotografije i video Andrej Lamut, uvodnik Dražen Dragojević, posebna zahvala Andreja Rauch Podrzavnik
produkcija EN-KNAP Productions
Piše:
Mihelčić