Plesna scena.hr

Riskantna dramaturgija odsutnosti

9. platforma mladih koreografa, Zagreb: Trafik, Destinacija Trafik: Divljač

• Deset godina rada riječko je Tranzicijsko fikcijsko kazalište obilježilo predstavom Destinacija Trafik: Divljač, koje smo zagrebačku premijeru doživjeli zahvaljujući gostovanju na Platformi mladih koreografa.
  
  Samo ime predstave, postavljeno kao rebus, nosi ključ za vlastito čitanje i svojevrsna je formula za koncept, ishodište i atmosferu predstave. Trafik, kao izvaninstitucionalna grupa u čijem je središtu dramaturginja Magdalena Lupi, pokrenuta je s namjerom okupljanja riječkih umjetnika rasutih po domaćim i inozemnim scenama. Time Destinacija u imenu označava ideju višegodišnjeg povratka određene grupe jednoj kazališnoj ideji, ali i rodnom gradu koje je ishodište, inspiracija, mjesto životne i kazališne inicijacije. Trafik, stoji za tranziciju na razini društvene i osobne situacije, a fikcija je možda potreba izlaza iz nje.
  
  Divljač je pak onaj dio rebusa koji otkriva samo predstava. Sa čak pet potpisanih autora i izvođača (Selma Banich, Mila Čuljak, Edvin Liverić, Magdalena Lupi i Silvia Marchig) te isto tako pet koautora i izvođača (Marin Alivr, ujedno i skladatelj, Mila Čuljak, Edvin Liverić, Silvia Marchig i Gordana Svetopetrić), te za nezavisnu produkciju raskošnom scenografijom (Lara Badurina) i kostimografijom (Iztok Hrga), Divljač spada u Trafikove najveće produkcije.
  
  Predstava je strukturirana od niza zasebnih performansa izvođača – autora, temeljenim na osobnim odgovorima na pitanje rubnih tjelesnih identiteta. U zajedničku je predstavu zaokružena sistemom slučajnih susreta, preplitanja i rezonancom atmosfere, te djeluje poput fantazmagorične alegorije koja odiše emocijom, paranojom i žudnjom.
  
  Kroz predstavu prolaze neobični, neuhvatljivi likovi. Scena osmišljena poput ofucane dnevne sobe ili garderobe kakvog zaboravljenog varijetea udomljuje likove koji su putem negdje nestali, a od njih je ostalo samo utjelovljenje vlastitih neuroza destiliranih duhom vremena. Predstavu otvaraju dva ženska lika potpuno poništena i pretvorena u tapete vlastite (dnevne) sobe. U trenutku konačnog oslobađanja od tapeta i zida, tijelo koje vidimo na granici je plastičnog objekta i životinje, a svedeno na fetiš beskrajno dugih, kao voskom ulaštenih nogu (Silvia Marchig).
  
  Centralno mjesto predstave zauzima briljantna izvedba Mile Čuljak, koja na play-back izvodi stare talijanske i španjolske hitove. Izuzetno emocionalna, duhovita i precizna, višeslojno razvija temu rasplinutog identiteta, osobe koje nema. Promjenom kostima prelazi iz ženskog u muški rod, mijenja jezike, način igre, te u ključnom trenutku poništava svoju ljudskost crnom maskom u obliku konjske njuške. Iza nje ostaje na mikrofon magnetima pričvršćena plastična slova LOVE. Što je ovdje autentično osim izvođačice same, i njezine potrebe za postojanjem, može li se ona probiti ispod naslaga tuđih pokreta, teksta i odjeće, i treba li to učinit ili ostati skrivena naslagama tuđeg teksta… pitanja su koja eruptiraju iz ove izvedbe.
  
  Slijedeći ključni trenutak vrtnja je druge žene tapete Gordane Svetopetrić. Njezinim se dugim kotrljanjem na podu razvija efekt pomicanja prostora, izvrtanja vizure te djeluje poput poniranja još dublje, na slijedeću razinu ovog odmaknutog i izgubljenog prostora.
  
  Na putu Divljači susrećemo i nevidljivu plesačicu neodređenog roda koja umjesto blještavih plesnih cipelica stepa u borosanama, te TV prezentericu koja izjeda samu sebe, a njeno tijelo/hrana je svedeno na usputne, zrakom ispunjene kokice.
  
  U nasumičnim susretima i jedva primjetnoj komunikaciji, kroz riskantnu i preciznu dramaturgiju ovi likovi uspijevaju od vlastite pojavnosti i odsutnosti sagraditi dinamiku i suspence. Istovremeno disciplinirana, ali i emotivna i duhovita, Destinacija Trafik: Divljač iznimno je upečatljiva i moćna predstava, koja na najbolji mogući način odgovara na pitanje – što je Trafik deset godina nakon Hodača. A za Divljač iz početnog naslovnog rebusa rekla bih da označava ne pristajanje na konvenciju, kako na onu kazališnu i društvenu tako niti na onu osobnu.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 18. listopada 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila