Prvu ovogodišnju premijeru Rezidencijalno istraživačkog festivala Platforma.hr u Tala Ple(j)su Barlblob, izvedenu 2. ožujka 2024. obilježila je izrazita likovnost nove predstave. Autorski tim koji su sačinjavale dramaturginje Nataša Antunov, Nina Gojić i Anna Javoran, skulptorica i plesačica Antonija Dorbić, te koreografkinja i plesačica Marta Krešić, uz Sindri Uču koja je oblikovala rasvjetu, odlučio je osmisliti predstavu koja se naslanja na materijale iz njihovih prethodnih radova, a koji su ostali neiskorišteni. Tako je kao tekstualni predložak poslužio rad Anne Javoran koji je započela još za vrijeme studija pod mentorstvom Gorana Ferčeca, a koreografski materijal razvio se iz motiva nastalih kroz rad na predstavi Ljudovanje Ane Kreitmeyer.
Zanimljiva likovna rješenja obilježila su sve u ovoj predstavi, od knjižice s tekstom i podacima koju su posjetioci skenirali s bar kodova polijepljenih u predvorju, do likovnih rješenja u samom tekstu koji je trebao pomoći prihvaćanju i boljem razumijevanju poetike predstave, a do kojeg se dolazilo nakon često poprilično dugog pomicanja tražilice na mobitelu u uvijek nekim novim grafičkim rješenjima. Vizualna atraktivnost odražavala se i u scenografiji u obliku roza oblačića koja je ujedno poslužili i kao gledalište te mjesto za ugodno smještanje i lješkarenje tijekom predstave.
Takva ugodna pozicija gledatelja bila je zapravo prilično važna jer se prvu polovinu predstave nije ništa događalo te su gledatelji bili zaokupljeni skrolanjem po mobitelima i spajanjem teksta i atmosfere da bi tek puno kasnije shvatili kako je bijela plastična zgužvana cerada u kutu živa te u sebi krije autorice / izvođačice koje bi je s vremena na vrijeme oživljavale. Tako smo stekli dojam da se zapravo nalazimo u muzeju u kojem spoj pokreta i skulpturalnosti plastične cerade stvara novi pogled na umjetničko djelo – nismo bili sigurni radi li se o rekvizitu, skulpturi ili umjetničkom djelu koje pokretanjem izvođačica izvodi neki čudan ples. Ako shvatimo koreografiju i ples kao stilizirano i formalno organizirano kretanje, mogli smo zamisliti da velika bijela zgužvana plastična cerada čija je gradacija kretanja razvučena kroz vrlo duga vremenska trajanja, pleše neki spori simbolični ples koji vrlo polagano mijenja oblik intrigirajući svojom vizualnom estetikom. Naposljetku je kretanje postalo sve snažnije, ritmičnije i brže te je veliko bijelo čudovište prokrčilo svoj put prema izlazu, progutavši usput i dvije gledateljice s oblačića preko kojeg je prešlo. Takav simpatičan, duhovit kraj razveselio je dio publike koja je prihvatila ovaj spoj kao zgodan način komunikacije i preplitanja moderne umjetnosti.
Velika bijela dvorana u Tala Ple(j)su ispunila je svoju zadaću dočaravajući izložbeni prostor te podsjetila na izjavu Brendana Fernandesa da su, ako shvatimo koreografiju kao skup pravila kojih se izvođači pridržavaju, muzeji koreografirani prostori.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2024.
