Čini se da je svako novo proljeće u Zagrebu sve burnije: buja različitim manifestacijama, što je samo po sebi odlično, no lako se dogodi da neki događaji prođu ispod radara. Nije trebalo propustiti međunarodni Zagreb Clown Festival Triko Cirkus Teatra (umjetnička ravnateljica Iva Peter-Dragan) koji je ove, već pete godine zaredom okupio iznimne inozemne produkcije kazališnog klauna: Teater Gry – Just wait ( Danska), Gardi Hutter – The Brave Jane (Švicarska), Guido Nardin /aka Ugo Sanchez Jr – Ugo Sanchez wants to play (Italija) i Carlos Perez Aznar / aka Carlo Mo – eMe (Španjolska). Osim predstava organizirana su i popratna festivalska događanjima kao što je Majstorska klaunska radionica s Billom Irwinom, razgovori, izložba plakata te projekcija predstave Snovi Harlequina Ire Seidensteina (razgovor s Irom Seidensteinom pročitajte ovdje i ovdje).
Tema ovogodišnjeg festivala bila je Tijelo i predrasude, a prema programskoj knjižici, ona nas suočava „s fenomenom ljudskog tijela, tijela sa svim svojim nesavršenostima prema kojima smo kritični, kojih se bojimo, koje sudimo ili uzdižemo“. Klaun je u svojoj biti tjelesan i nesavršen – savršeni autsajder. Ranjiv je i krhak, a da bi njegov show uspio on mora propasti, izgubiti. Ti dragi gubitnici od davnina su ogledalo svijeta i njegovi nepretenciozni komentatori. Klaunova maska se od commedie dell' arte i Harlekina smanjila i svela na crveni nos ali se suština održala: smijehom kroz dolinu suza. Ili kako je na razgovoru nakon predstave istaknula renomirana švicarska klaunesa (s preko četrdeset godina klaunovskog staža!) Gardi Hutter: „Klaun je usko povezan sa smrti, ali joj se smije… i onda smrt postane mala.“ I usput dodala kako osam od njezinih devet predstava završava njezinom smrću!
Zanimljiv je i podatak da je Gardi završila klasično dramsko obrazovanje po čijem je završetku shvatila da joj takvo kazalište zapravo ne odgovora. Naime, još za vrijeme studija rekli su joj da je nesumnjivo talentirana ali da nikad neće igrati glavne role jer je preniska, a kasnije je uvidjela kako nema komičnih uloga za mladu ženu u kojima bi mogla biti histerična i neurotična te potom umrijeti – pa je shodno tome odlučila postati klaunesa, što tada (kao ni sada) nije bilo nimalo lako. Profesori koje spominje kao važne na tom putu su slavni Peter Brook (s kojim je tada surađivala i Ivica Boban) i Mario Gonzales kod kojeg je školovanje nastavio i Željko Vukmirica nakon završetka akademije u Zagrebu. (Gardi i Željko upoznali su se početkom osamdesetih na Splitskom ljetu kada je, na Vukmiričin poziv, došao profesor Gonzales sa skupinom svojih studenata među kojima je bila i Gardi; a sredinom osamdesetih već zajedno drže seminar u Švicarskoj. U to je vrijeme Vukmirica živio i radio u Francuskoj, kao i Mladen Vasary koji nastavlja školovanje kod Jacquesa Lecoqa i time dvojica od zagrebačkog trojca kultnih Pozdrava nastavljaju obrazovanje (i karijere) u fizičkom teatru u međunarodnom miljeu. Na sreću (vjerojatno više našu nego svoju) kasnije se vraćaju u Zagreb gdje uz glumački rad predaju i na akademijama u Zagrebu i Osijeku.)
Gardi Huter je na festivalu nastupila s predstavom The Brave Jane iliti Ivana odvažna, premijerno izvedenom još 1981.godine! To je dirljivi i urnebesno duhoviti solo pralje čija su strast pustolovni romani, a omiljena junakinja Ivana Orleanska, te ona kreće u sveti rat protiv gomile prljavog rublja naoružana loncima, kvačicama, štrikom te kao vrhunac – sklepanim drvenim mačem koji se doima dvostruko većim i težim od nje. U toj borbi ona gubi i izgubivši se u mašti, utapa u vlastitoj kadi. Njezin mač nježnom promjenom svjetla postaje križ i nadgrobni spomenik, dok Gardi na poklon izlazi s malim krilima na leđima, do kraja razoružavajući još pokojim bisom. No sa smijehom se već neko vrijeme miješaju suze. Iako sve pršti beskrajnom duhovitošću savršeno je jasno da njezinu Ivanu život nije mazio, i tanka je granica između tragedije i komedije po kojoj Gardi vješto balansira, njegujući svoju ženskost a ne upadajući u površni feminizam. Jer to je klaun: tragikomičan, okrutan i sladak, ljut i tužan, nevin i radoznao.
Dan prije su Gitte i Folmerk Gry, odnosno Teater Gry izveli svoju predstavu Just wait (Samo čekaj). Neodoljiv bračni par koji je (kako sam kasnije doznala) kroz izvedbu prenio svoju intimnu priču. Vrlo nježno i suptilno, sasvim pročišćeno oni donose na scenu susret i razvoj ljubavi dvaju bića za koja je jasno da su dio svoga životnoga puta već prošli i da su im u tijela upisani ožiljci, tereti, iskustva… Scena je prazna i tu su njih dvoje i jedan kofer. Zanimljiv je detalj da su im nosovi u nijansi nešto manje crveni i više slični koži, vidno predimenzionirani ali tom ljubičasto-smeđom nijansom više asociraju na natekle i hladnoći izložene nosove skitnica. Odnos grade polako, oslanjajući se na minimalna sredstva pogleda, koraka, geste za koje je uvijek savršeno jasno što znače. Njihov humor proizlazi iz mira i polako gradira – paralelno razvijajući međusobni odnos i odnos s publikom. Godot im na kraju ipak dolazi, odnosno nađu ga jedno u drugome, dočekaju se (ili dočekaju promjene koje moraju proći ne bi li se mogli spojiti). Scena je i dalje pusta, svjetlo oskudno, u istim su starim kaputima i imaju onaj jedan kofer, ali i jedan jastuk: dovoljno.
Festival je završio predstavom eMe Carla Moa, u kojoj je tema festivala najdoslovnije sadržana. Naime čovjek M je bez nogu, slovo M grafički je prikaz njega, ne vidimo mu noge nego dvije štake zataknute visoko pod pazuhe; dugi smeđi kaput, minimalno svijetlo, svira Mahler. Nema klaunskog nosa, ali ni patetike niti samosažaljenja. Glazba prestaje, svjetlo se pojačava, a on bi htio zapaliti cigaretu i tu kreće igra, san. Energično, brzo, duhovito i kroz bespredmetnu radnju paljenja jedne cigarete za drugom asocijacije se nižu i sve postaje moguće. Zadivljujuća je brzina kojom nas vodi kroz igru dočaravajući cijelu lepezu slika i situacija koristeći se samo tijelom i glasom, ali ne i riječima. (Na svojoj stranici kaže: „Mislim da sam rekao sve što sam imao za reći.“) Štake postaju gitara i mikrofon, noge mu izrastu iz kaputa, rodi dijete koje vidimo kako odrasta i kreće na neki svoj put opraštajući se od tužnog i ponosnog oca. Svaka situacija je istovremeno i poetična i bezobrazno duhovita jer on spaja nespojivo, brz je u promjenama, neočekivan u reakcijama da bi nas prije nego smo od siline događaja i shvatili gdje smo, vratio na početak… Štake su ponovno štake i on iz jednog džepa vadi pravu cigaretu, iz drugog šibicu, kresne ju o drvo štake i zapali… A san ostaje san.
Sve festivalske predstave (a uspjela sam pogledati tri od četiri), iako okupljene oko iste teme i medija, vrlo su različite. Svaka predstavlja jedan mali planet, originalan i neponovljiv po klaunskom umijeću. Kažu da izvođačeva potraga za osobnim klaunom traje jako dugo, da nema recepta niti jedinstvene tehnike, ali kad ga se nađe, prepozna i prihvati, onda je jedinstven i istinit, spreman p(r)okazati svijet mnogo točnije nego biste se vi ikada usudili.
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20 svibnja 2024.
