Profesionalni plesni ansambl Kelkope prošle je godine proslavio dvadeset godina od svog osnutka kao profesionalne umjetničke organizacije i trideset godina postojanja (prvobitno su Kelkope djelovale kao udruga). Tijekom tog razdoblja umjetnička voditeljica ansambla i koreografkinja Tamara Savićević ostvarila je preko trideset cjelovečernjih predstava igranih pred mnogobrojnom vjernom publikom. Tamara njeguje prepoznatljiv stil koji se poigrava stapanjem raznih plesnih stilova: jazz baleta, suvremenog plesa i hip hopa, pri čemu slijedi svoju dramaturšku ideju i poštuje univerzalne principe kretanja.
Najnovijom predstavom AI (premijerno izvedenu 27. travnja 2024. u MSU-u), koreografkinja je odlučila odškrinuti vrata u budućnost i pozabaviti se odnosom pokreta i umjetne inteligencije te humanoidnih robota i ljudi. Kao idejni predložak poslužio joj je humanoidni robot Ameca namijenjen za interakciju s ljudima i zabavu. Postavivši pitanja izravno umjetnoj inteligenciji autorica koristi ponuđene odgovore kao dramaturški predložak. Pitanja su egzistencijalne naravi, poput postojanja svijesti, razumijevanja emocija i mogu li roboti biti humani. Prije svakog plesnog broja, jedna od plesačica kroz pomno odabrani repertoar pokreta osmišljenih poput robotiziranog jezika gluhonijemih, prenosi sadržaj odgovora u kojem androidi pokušavaju objasniti svrhu svoje egzistencije. Ti pokreti su, iako plesni, pomno odabrani i vrlo svrsishodni tako da se i samom neverbalnom komunikacijom može iščitati njihovo značenje.
Koreografija se dalje gradi naizmjeničnim nizanjem tekstova i plesnih brojeva koji su neka vrsta autoričinih komentara na te odgovore. Predstava započinje s četiri svjetlosna spota koji predstavljaju mjesta punjenja te razmjene informacija. Plesačice se kreću repetitivnim pokretima ograničenog dometa i intenziteta oponašajući mehaničko kretanje androida. U magličastoj atmosferi svako od plesača je ograničen svojim svjetlosnim krugom; koreografkinja rasvjetom oblikuje prostor plesa koji odgovara mehaničkoj prirodi pokreta (oblikovatelj svijetla je Tomislav Maglečić). Tako ograničeni plesni prostor se intenzivira artikulacijom svjetlosti koja aludira na prijenos informacija od jedne plesačice na drugu, a koje se zatim pretvaraju u složenije algoritme pokreta koji se počinju spajati u plesne sekvence.
Za razliku od prošlih predstava čije sekvence počinju od gibanja tijela koje slijedi neke globalne principe u ovoj predstave je kretanje mehaničko, suzbijeno i suzdržano. Tek se povremeno istakne neki solo poput virtuozne izvedbe plesačice Sonja Biglbauer, ili manjih plesnih sekvenci koje izvode pojedinačno Tamara Krčelić, Kristina Legin i Ida Mirković Knaus. Ti su ispadi osmišljeni kao neka vrsta pogreške koja dovodi do kolizije i preoblikovanja sekvenci i pronalaženja nekih novih plesnih algoritama koji se grade. Jedno od pitanja dotiče i mogućnost razumijevanja emocija koje bi nas trebale razlikovati od mehaniziranih bića. Međutim skupljajući živa sjećanja te učeći iz različitih životnih situacija mnogobrojnih ljudi ponašanje androida postaje gotovo humanije, a njihovi odgovori se čine puni empatije i suosjećanja. Koreografkinja sugerira da upravo te pojedinačne greške koje se slučajno događaju čine razliku jer ljudi iz toga kreiraju nova znanja i značenja dok se androidi oslanjaju samo na naučene obrasce.
Plesačice su odjevene u jednostavne crno-sive kostime te preko jedno strane lica nose metalni nanos koji asocira na androidni izgled dok druga strana lica odaje humanu crtu. Predstava je na žalost prostorno ograničena jer stalno vraćanje u prostorne krugove (koji se doduše mijenjaju iz scene u scenu ali tijekom svakog pojedinog broja ostaju fiksne) ponešto koči razigravanje u smislu korištenja prostora. Završna zajednička sekvenca to djelomično nadoknađuje, a onda nastupa smirenje te povratak u prvotnu atmosferu sivila i mehanike. Predstava je u svom racionalnom pristupu i jasnoj artikulaciji teme dorađena i čista.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 21. svibnja 2024.
(Tekst se odnosi na izvedbu 5. svibnja 2024. u KUC Travno)
AI
umjetnička voditeljica ansambla i koreografkinja Tamara Savićević
izvode: Sonja Biglbauer, Tamara Krčelić, Kristina Legin, Ida Mirković Knaus
kostimi Kelkope, oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić, autorica plakata Jelena Vojković, audio isječci engineeredarts.co.uk
