Na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u Rijeci se ne nalazi ništa osim iluzije pravokutnika, koji je rezultat kazališnog osvjetljenja, i malo dima. Publika je uvučena u intimni svijet jedne Žene (Martina Hrlić Rogić), koja uskoro trčeći ulijeće u taj pravokutnik načinjen od svjetla držeći u ruci jedan komad bijelog papira formata A4. Ta je Žena vesela, zaigrana, optimistična, puna života. Snovi joj igraju u očima. Gleda u taj papir kao da je nešto neprocjenjivo, kao kakvo bogatstvo, i pleše s njim. Spušta ga na pod i započinje repetitivan niz pokreta koji na trenutke podsjećaju na svakodnevne radnje, nedostatak vremena, žurbu, kolotečinu. Ali njezin izraz lica ne upućuje na dosadu, dapače, zagonetan, diskretan osmijeh i mjestimično podignuta (samo jedna) obrva daju naslutiti da ona o toj kolotečini zna nešto više od nas, i ta je činjenica zabavlja. Možda je točnije reći da je Žena zapravo Djevojka, koja, u svojoj mladosti vidi samo ljepotu života, bezbroj mogućnosti, nula prepreka, i možda čak pomalo oholo (je li to uzrok podignute obrve?) misli da baš ona posjeduje mudrost življenja.
Sve se to odvija uz zvukovno-glazbenu pratnju Muškarca (Marko Rogić), koji je na samom rubu pozornice, suptilno osvijetljen, i koji, jednako tako suptilno, svojim minimalnim pokretima nastoji ne odvlačiti pažnju od izvođačice. Kreće se samo onoliko koliko je apsolutno nužno za stvaranje zvuka i time stvara kontrast Ženi, koja uskoro postaje frustrirana, umorna, i bez onog zagonetnog osmijeha. Kako i ne bi, kada se njezino nekad energično postojanje svelo na odgovaranje na dječje zahtjeve (dovikivanje „mama!“ dolazi iz svih smjerova, a ona instinktivno trči s jednog kraja pravokutnika na drugi i nudi cijeli svoj bijeli A4 papir), svakodnevne rutinske radnje, i pranje podova, beskrajno pranje podova. I upravo kada misli da je s njim gotova, pravokutnik od svjetla se poveća, ili uoči mrlju na mjestu koje je već očistila. U luđačkom pokušaju da pod zablista, Žena prelazi u grčeviti položaj iz kojeg bi trebao dolaziti krik, ali ga mi ne čujemo.
Premorena, ona pada na tlo, licem na svoj dragocjeni papir. Ipak, čak i tada, njeno tijelo i dalje reagira na zvukove. Tako ova konkretna Žena u ovom praznom minimalističkom prostoru postaje simbol mnogih žena koje u 21. stoljeću mogu sve, i to i čine, a da bi to uspjele, zanemaruju svoj neispisani papir. Žena koje napuštaju svoju zaigranost, optimizam, kako bi nagurale sve uloge (svojevoljno odabrane i nametnute) u samo 24 sata dnevno. Čak i kada su potpuno klonule tijelom ili duhom (ili oboje), one i dalje automatski, takoreći refleksno, odgovaraju na zahtjeve okoline.
Ipak, autori su u svom „performativnom radu“ odabrali vidjeti potencijal za rast koji dolazi nakon vremena loma; na samom kraju, kao „razmeđi osobnih ostvarenja, profesionalnih ambicija, obitelji i majčinstva“, postoji nagovještaj da se život može živjeti i drukčije. Žena presavija sada već pomalo izgužvani papir, stvara od njega avion, pleše s njim i baca ga u mrak. Taj njezin čin rađa novi život, doslovno i metaforički.
© Nermina Mehić, PLESNA SCENA.hr, 30. svibnja 2024.
Vrijeme loma
autori koncepta i izvođači: Martina Hrlić Rogić i Marko Rogić
oblikovatelj zvuka Marko Rogić, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, grafički dizajn Mladen Stipanović
Predstava je realizirana u suradnji s Udrugom plesnih umjetnika Hrvatske i uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Rijeke.
