Plesna scena.hr

Prostor za instinkt, impuls i vrijeme

CirkoBalkana, festival suvremenog cirkusa, 3. – 9. lipnja 2024. (1): Cie Sacékripa, Vrai (Istina); Bert Vanden Berghe, A Sensitive Case (Osjetljivi slučaj)

• 
  
  Da kazalište ipak nije najantropocentričnija umjetnost dokazuje predstava Istina francuske trupe Cie Sacékripa. Ovdje bih samo podsjetila da kada sam prije petnaestak godina u časopisu Kazalište uredila tematski blok Zooscena: Animalizam i izvedbeni studiji, otvorila sam ga poetskim tekstom Životinjsko biće na pozornici Romea Castelluccija u kojemu spomenuti redatelj kazališne trupe Socìetas Raffaello Sanzio ističe da u trenutku u kojemu je „žrtvena, žrtvovana“ životinja nestala s „ritualne“, predtragične zapadnjačke kazališne scene, rođena je tragedija – „pjesma jarca“. Pritom Romeo Castellucci upućuje da su produkcije njegove skupine, koje su „za-vratile“ životinjsko biće na scenu, iznova začele kazalište kao „događaj prirode“. Međutim, činjenica je da zooetička niša ne može opravdati navodni „prirodni“ povratak životinje na scenu, jer ipak i usprkos nastojanjima Castelluccijeva teatra koji se trudi uspostaviti paralelizam, sjedinjenje ljudskoga i životinjskoga scenskoga bića, životinja na sceni ne nastupa samovoljno.
  
  Blisko Castellucciju i Hans-Thies Lehmann smatra da postdramsko kazalište negira drami imanentni antropocentrizam tako da se na njegovoj pozornici uspostavlja simpatetička ravnopravnost životinjskih i ljudskih tijela. Očito je riječ samo o površinskoj jednakovrijednosti, jer životinja nema mogućnost biranja želi li ili ne želi biti scenski izvođač, glumac, čime se otvara raskorak, pomutnja između etike i estetike tih izvedbi sa životinjskim subjektima, scenskim zoosimbolima. Da je riječ o površinskoj jednakovrijednosti između ljudske i neljudske životinje na sceni svjedoči sljedeća Lehmannova rečenica koja, čini mi se, potkopava njegovu prijašnju izjavu o navodnoj negaciji antropocentrizma u postdramskom kazalištu. Naime, konstatira kako se u postdramskom kazalištu istražuje koliko je realnost ljudskoga tijela srodna realnosti animalnoga, te se ljudska tijela u deformaciji i monstruoznosti, autizmu i govornim smetnjama približavaju animalnom području (Hans-Thies Lehmann: Postdramsko kazalište, Zagreb – Beograd, 2004., str. 283-284). Znakovito je da se nešto što je amorfno, deformacijsko, monstruozno, dakle, bestijalno, autističko, s odsustvom mogućnosti govora u takvim izvedbenim interpretacijama približava životinjskoj sudbini.
  
  No, drukčije je s predstavom Vrai jer istina jest da je u njezinim izvedbenim svjetovima žuti mačak Candide ostvario prirodan povratak na scenu, i to, dakako, mačjim skokom na oktogonalnu pozornicu njegova sudruga žonglera, s kojim dijeli svakodnevicu. Naime, kao što je najavljeno predstava Istina je istinita priča o susretu ljudsko-životinjskoga prijateljstva: žonglera Étiennea Manceaua (autora i izvođača) i njegova tajanstvenog partnera, žutog mačka Candidea, koji je u predstavi, s podnaslovnom odrednicom Neidentificirani živi objekt, bio najavljen kao Candide Lecat. Dakle, zašto je riječ o prirodnom povratku ovoga mačka na scenu? Pa prije svega zato što nije bila riječ ni o dresuri ni o treniranju nego je Candide predstavljao vlastitu intrizičnu mačju prirodu po sebi. Nije bio glumac nego performer.
  
  Izvedba se odvijala u maštovito montiranom izvedbenom oktogonalnom objektu u velikoj dvorani Tvornice Jedinstvo oko kojega su postavljeni stolci. Kad sjednete (licem prema zatvorenoj crnoj kutiji izvedbe), otkrijete da je u visini očiju staklo, vaš mali prozor u scenu, tako da je iskustvo gledanja (a između pogleda publike i izvođača je udaljenost od svega nekoliko centimetara), ostvareno u velikoj blizini, nalikovalo na kaleidoskopsko iskustvo. Scena je u razini očiju, pa smo ovaj nevjerojatni dvojac gledali kroz mali svjetlarnik; iskustvo nalik na gledanja filmske trake sa snagom svih detalja (npr. pečenja kokica na plameniku, potezanja niti crvene vune), vizualnih, auditivnih, olfaktornih, i prije svega blizina mačka Candidea.
  
  Svaki je gledatelj bio opremljen audio slušalicama. Pritom su zvukovi preko slušalica bili dodatno individualizirani, intimizirani sve do završnoga Candideova predenja. Poznato je da je jačina frekvencije kojom mačka prede između 20 i 200 Hz, a riječ je o frekvenciji koja pospješuje rast i zacjeljivanje kostiju.
  
  Svakodnevica ljudsko-životinjskoga para scenski je pojačana simbolikom suhe grane (kao simbola života našega žonglera) i niti crvene vune kao simbola života, ali jednako tako i mačjega rekvizita (crvene niti tog ljudsko-životinjskoga prijateljstva). Daljnje sjedinjenje između suhe grane života i crvene Arijadnine vunene niti pojačano je Manceauovim osnovnim rekvizitom: agresivnom bušilicom kojom na početku izvedbe i buši rupu na podu kako bi mogao podići dio catwalka iz kojega je u jednom trenutku i iskočio žuti mačak Candide. I kao što je navedeno u opisu predstave: „Tako poznati i tako različiti, ovo dvoje promatraju jedno drugo, promatraju se, traže ili ignoriraju jedno drugo u interakcijama promjenjive geometrije, ostavljajući puno prostora za instinkt, impuls i vrijeme.“ Dakle, nema treninga, nema dresure, Candide se ponaša kao što bi se ponašao i doma; uglavnom leži, mazi se, jede, sa završnim spavanjem zajedno sa svojim scenskim partnerom. Pritom zanimljivo je da jede orahe koje mu je njegov skrbnik i prijatelj prethodno razbio, očistio, a koji su bili zalijepljeni za tu uvelu granu (života). Predstava, kako ističe njezin autor, otvara ključno pitanje između istine i teksta izvedbe: „Sve je tako blizu i stvarno istinito, ali… je li stvarno?“ Tu je svakako i pitanje istine o tome da kućni ljubimci, odnosno kućne životinje kako ih antrozoologija određuje (engl. companion animals a ne engl. pets) imaju sve veću ulogu u našem emocionalnom i fizičkom zdravlju, na što ukazuje i knjiga Između kućnih ljubimaca i ljudi: Važnost druženja sa životinjama / Between Pets and People: The Importance of Animal Companionship Alana M. Becka i Aarona H. Katchera.
  
  Predstava Osjetljivi slučaj (koncept i izvedba: Bert Vanden Berghe / Bert Berg; produkcija: Toes Up Vzw) najavljena je kao drveni krajolik od 681 zamke za miševe i štakore, koje su složene poput lego kockica u nevjerojatnim kreacijama, i to na izvedbenom postamentu koji je pak ograđen cipelama, natikačama i tenisicama posjetitelja. Naime, na ulazu je publika zamoljena da oni koji ulaze prvi slože svoje cipele u navedenu izvedbenu, scensku ogradu. Pored zamki za miševe i štakore, dakle, glodavce, kojih se nažalost neki još uvijek rješavaju tim užasnim metodama, tu je i 1 posljednja rotkvica i 1 čovjek s gustom kosom, i to sve zajedno na pozornici veličine 3 x 4 metra. Izvođač, koji poput miša (crno izvedbeno odijelo) jede rotkvice i pokušava izbjeći svih 681 zamki, koje su poredane u najrazličitije instalacije, iz neposredne blizine prati sve oblike i kutove, te preciznim radom nogu, ruku, stojevima na rukama i uravnoteženim pokretima, nastoji da se ne dogodi neizbježno, aktiviranje zamke i sigurna smrt. Danas Bauhaus te zamke reklamira kao zamke za štetočine.
  
  I nakon što poput miša, štakora poruši sve zamke, nakon što poput miša osjeti slobodu, apsolutnu slobodu grickanja rotkvica (koje su bile spremljene u konstrukcijama zamki), odjednom dolazi do kostimografske transformacije: dok stoji na rukama, jednom rukom miš-izvođač povuče nogavice prema gore pri čemu dobiva kratke hlačice s velikim etno-ružama, a transformaciju odijela slijedi i transformacija frizure. Bujnu kosu koja je dotad bila spojena u punđu, sada spušta i dobiva se dojam, izvedbena slika divljega čovjeka koji hoda četveronoške. U osjećaju slobode tijela, kretanja, odjednom shvaća da se i granica postavljena cipelama ipak može proći, te uzima dvije poništene zamke kao klompe i silazi, silazi u slobodu.
  
  Iznimna predstava koja tematizira probijanje granica: osobnih, državnih… o slobodi u kojoj nijednu životinju ne možemo i ne smijemo tretirati kao štetočinu.
  
  I, eto, dok smo 2013. godine, po ulasku u EU izgubili Eurokaz, posljednjih godina šator CirkoBalkane donosi u naš grad jedinstvene izvedbene fenomene, koji još uvijek nisu zadobili mainstream eurokazovskih predstava. No, pričekajmo da se proširi istina. A Jaranka Muljatović (aka Jadranka Žinić Mijatović izvan Facebooka), uz Nikolu Mijatovića i Milana Manića, i sve ostale vezane uz tu sjajnu cirkosferu, zajedno čine veliku šatru zagrebačkoga izdanja CirkoBalkane. Bravo.
  
  I završno citirala bih sjajne riječi o prekarnosti cirkuskih umjetnika kako je to u programskoj knjižici ovogodišnje CirkoBalkane upečatljivo zabilježio redatelj i akademik, teoretičar cirkuske umjetnosti Jean-Michel Guy: „Da, umjetnici su zviždači, a cirkuske umjetnike, nasljednike margine, glasnike prekarnosti i stratege borbe za priznanje zaista vrijedi saslušati: u selfieju nije spas.“
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 12. lipnja 2024.

Piše:

Suzana
Marjanić