Filozofski pejzaž iz sudara dviju slutnji

Matea Bilosnić, Zadarski plesni ansambl (ZdPA), Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP); NEVER ALLone, kor. Matea Bilosnić

  • Matea Bilosnić, Zadarski plesni ansambl (ZdPA), Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP); NEVER ALLone, kor. Matea Bilosnić, foto: Neven Petrović

    Autorska predstava Matee Bilosnić u koprodukciji s njenim ishodišnim Zadarskim plesnim ansamblom i Hrvatskim institutom za pokret i ples premijerno je predstavljena, a zatim i uvrštena u program 41. Tjedna suvremenog plesa u ZPC-u. U promotivnom tekstu nagoviještena kao „koreografsko putovanje“, predstava razmatra odnose živog i neživog bivanja i predočavanja, promišljajući iznutra vlastita sredstva i vlastitu metodu. Pritom naracija i tehnologija imaju važnu ulogu u artikulaciji izvedbe tjelesnosti. Matea Bilosnić samostalno nosi autorstvo kao koreografkinja i izvođačica, ali format bi se tek uvjetno mogao nazvati solom, što je upravo podcrtano naslovom. Suigrači su gledatelji, a osim njih i konstruirani entitet kojim upravlja Nataša Kustura. Elementarna vizualna ogoljenost strukturalno je sačinjena od tijela kostimiranog u svojevrsno mornarsko radno odijelo, jednostavne plave hlače i bijelu majicu kratkih rukava s natpisom na leđima koji pozornost gledatelja osvaja tek pred kraj, kada ga jarko svjetlo čini čitljivim: „We don't have many days“. Živo izvođačko tijelo moderira između dvaju entiteta nežive prirode – anatomskih gipsanih kalupa, vjerojatno instrumentalnih relikata neke ranije faze stvaranja i elektroničkog stroja – robota.
    Matea Bilosnić, Zadarski plesni ansambl (ZdPA), Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP); NEVER ALLone, kor. Matea Bilosnić, foto: Neven Petrović
    Radnja izvedbe a time i izvedbene konzekvencije tijela odnosno njegova izlaganja pozicionirani su u prostoru refleksije. Rekviziti, sadrene školjke, kako će autorica pokazati zapravo su anatomski otisci koljena i laktova, odbačene ljuske tijela koje je krenulo u neizvjesnost prostora i okoliša. Ujedno i postamenti po mjeri ljudske forme. Isti je modalitet korištenja robota kao pokretnog postamenta, obogatio zbivanje mimski živahnom i duhovitom suigrom tijela koje na trenutke pokušava uhvatiti ritam sa strojem, a na trenutke se mlohavo prepušta pasivnoj komociji dok uživa plodove rada tog tehnološkog drugoga.
    Matea Bilosnić, Zadarski plesni ansambl (ZdPA), Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP); NEVER ALLone, kor. Matea Bilosnić, foto: Neven Petrović
    Koreografski je predstava dvostruko kodirana, s jedne strane vokabularom suvremenog plesa, s druge klaunovskom mimikom. U prvoj je interpretaciji ljudsko tijelo poput mora, vrtložna masa, okretna spirala od ruku i nogu koje se pokreću u krivulji zavojnice. U drugoj je interpretaciji pokret izgrađen od nasumičnih gotovo svakodnevnih gesti i spretnih slučajnosti, od gesta prilagođavanja i pokušaja usklađivanja sa slijepim duhom stroja.

    Materijalne elemente i dramaturšku nit autorica preispituje na razini onkraj neposrednog doživljaja, zaustavljajući radnju kako bi pokrenula monološki dijalog s publikom. Navodi raznolike mogućnosti, ukazuje na različite verzije početaka i naznačuje više prijedloga kraja, uključujući i mogućnost trajnog nedovršenja odnosno blokiranost izlaza iz scenske situacije. Ideja ra/stvaranja konvencija prostora i vremena provlači se na scenskoj pustoši kroz brojanje dana, pri čemu je dan vizualno obilježen nadmoćnim mrakom, u okrilju kojega se realiziraju motivi katastrofe i preživljavanja – oluja, magla, brodolom, svjetionik. Natopljena istraživačkom melankolijom, izvedba gradi filozofski pejzaž iz sudara dviju imaginarnih slutnji, nevine zore stvaranja i sumraka civilizacije. Međutim, traganje je dovršeno, preostaje samo pomirenje s mogućim ulogama na sceni kojom gospodari robot, poput ukletog Holandeza. Prvo ruši reflektore da bi kasnije s lakoćom preuzeo ulogu svjetionika.
    Matea Bilosnić, Zadarski plesni ansambl (ZdPA), Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP); NEVER ALLone, kor. Matea Bilosnić, foto: Neven Petrović
    Rahlo tkivo motiva kojima autorica ispisuje stanje krize, pred kraj kroz nekoliko osobnih crtica iz obiteljskog života otkriva da su u globalnu temu posthumanizma upletene i naznake osobnih trauma, s kojima se obračunava razbijanjem ishodišnih kalupa. Sporo raspolaganje vremenom igre, u kojemu autorica nema što propustiti ili izgubiti, dopušta intuitivnosti gledatelja da pronađe vlastitu mjeru ozbiljnosti ili odmaka spram iznesenog sadržaja. Melankolija koja natapa scenu nije depresivna niti teška, tek stanje duše koja uživa u neprozirnoj usamljenosti, dijeleći prostor s drugima.

    © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 14. lipnja 2024.
    Matea Bilosnić, Zadarski plesni ansambl (ZdPA), Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP); NEVER ALLone, kor. Matea Bilosnić, foto: Neven Petrović
    NEVER ALLone
    koreografija Matea Bilosnić
    izvode: Matea Bilosnić, Nataša Kustura
    dramaturgija Nikolina Rafaj, glazba Nikola Krgović N/OBE, scenografija i vizualni identitet Josip Kresović, kostimografija Ana Fucijaš, dizajn svjetla Saša Fistrić, izrada robota Vedran Relja, fotograf Neven Petrović
    Koprodukcija: Matea Bilosnić, Zadarski plesni ansambl (ZdPA), Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP) kroz Tjedan suvremenog plesa (TSP) & ZPC
    Projekt je nastao uz potporu rezidencijalnih programa: Studio Alta, Prag 2023., Machol Shalem Dance House, Jeruzalem 2023., Mediteranski plesni centar 2024.

Piše:

Jasmina
Fučkan

kritike i eseji