Plesna scena.hr

Subverzivno prokazivanje medija

41. Tjedan suvremenog plesa Zagreb, 7. – 14. lipnja 2024.: Tangay Collective, Choreomaniacs, kor. Simona Deaconescu

• 
  
  Ovogodišnji 41. Tjedan suvremenog plesa doveo je u Zagreb zanimljiv Tangaj Collective iz Bukurešta, svakako vrijedan pozornosti i daljnjeg praćenja. Osnivačica skupine je koreografkinja i filmska redateljica Simona Deaconescu, te je u skladu s njezinim raznovrsnim interesima Tangaj Collective 2015., samo godinu dana nakon osnivanja, utemeljio Bucharest International Dance Film Festival (BDIFF) koji rumunjskom plesnom filmu pruža i produkcijsku podršku. Predstavljeni rad Choreomaniacs u Rumunjskoj je premijerno izveden u kolovozu epidemijske 2020. godine, a hrvatska publika ga je već mogla vidjeti prilikom gostovanja na riječkom festivalu suvremenog plesa Port of Dance 2022. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku (vidi ovdje). Tematizacija kolektivnog plesnog transa izvedena je u skladu s ciljevima širokog i angažiranog javnog djelovanja kolektiva posvećenog radu s profesionalcima i amaterima u suvremenom plesu na razmeđi različitih umjetničkih formi i disciplina. Koncipiran kao komentar s izraženim odmakom u odnosu na zbivanja o kojima govori, rad proizvodi trenje između žanra dokumentarne bilješke i fantazije obojene praznovjerjem, a hibridni karakter dosljedno ucijepljen u formu inovativno je intrigantan.
  
  Dokumentirana u izvorima i popraćena svjedočenjima suvremenika, epidemija što je kroz mjesec dana zahvatila više stotina građana, navodeći ih na nezaustavljiv, kompulzivni ples do smrtne iznemoglosti naposljetku je, kako se može iščitati iz suvremenih ali i kasnijih izvora o događajima iz srpnja i kolovoza 1518. godine u Strasbourgu, poslužila obogaćenju terminološkog adresiranja nepoznatih bolesti – chorea lasciva. Oboljeli se u kronikama nazivaju koreomanijacima, a tako je nazvana i predstava koja fenomen plesa postavlja u konkretnu povijesnu relaciju s plesnom kugom, tumačeći masovni plesni trans kao neizostavni dio dinamike društvenog života. Razumljivo, ova potentna tema često je obrađivana, posebice u ovih nekoliko godina od pandemije do danas; podsjetimo na domaće izvedbe Dowl Sonje Pregrad premijerno prikazane u sklopu Antisezone 21 i 1518 koreografkinje Matee Bilosnić u suradnji sa Zadarskim plesnim ansamblom. Simona Deaconescu plesu pristupa kao znaku intrinzične potrebe tijela, a preispitivanje izvora te potrebe i vanjskih ili unutarnjih uzroka koji tijelo tjeraju na ples do iznemoglosti uvjetuje vanjskom perspektivom društvenih konvencija. Međutim, enigma tijela se ne razotkriva, jer je naglasak na beskrajnim slojevima dodatnog materijala i interpretacija koje ga omataju iz promatračke udaljenosti.
  
  Na početku i prema kraju jedini rekviziti na sceni su stolci na kojima plesači sjede, poput otjelovljenih simbola dobro poznatog ustajalog statusa quo, a kostime čini svakodnevna, ležerna urbana odjeća. Dramaturška obrada iznosi sedam faza epidemije od srpnja do početka rujna 1518. u nizu živih slika, većine dionica izvedenih doslovno u slow motionu, praćenih snimljenom naracijom objektivne pripovjedačice. Njezin komentatorski ton postupno, nepredvidivo i naizmjence preuzimanju i sami plesači, prateći govorom svoje pokrete kojima figurativno i ironično ilustriraju ono što govore. Od nulte pacijentice Sofie, poznatije kao Frau Troffea preko Paracelsusa i drugih svjedoka, do istraživanja uzroka „uzavrele krvi“ i liječničkih mjera, do plesa sv. Vita i masovnog pobolijevanja, izolacije bolesnika i svakodnevnih smrti. Govor njihovih kretnji je gestualan i mimički, a repertoar masovno konvencionalan, ali ono što ga očuđuje jest zaleđena sporost u kojoj izvorne vitalnosti plesa uistinu nema. Samo shematski obrasci, znakovi ishođeni iz simptoma unutarnje obuzetosti.
  
  S jedne strane, narativ ističe modulacije prijenosa iskustva kroz izvještaje i interpretacije onih koji su događaj promatrali, poput trgovaca, svećenika ili liječnika u različitim pisanim dokumentima, od propovjedi do gradskih odredbi koje su propisivale mjere postupanja s pacijentima, ali i izvora datiranih i pedesetak godina nakon događaja koji prenose događaje iz druge ruke. Primjerice, Paracelsus koji je 1532. skovao spomenuti termin „chorea lasciva“, u Strasbourg je stigao tek osam godina nakon događaja, a njegova interpretacija odražava „mješavinu skepticizma, misticizma i mizoginije“, kako ocjenjuje John Waller autor zanimljive studije o ovoj epizodi važnoj za antropologiju plesa – The Dancing Plague: The Strange, True Story of An Extraordinary Ilness, Sourcebooks Inc., 2009.
  
  Pri obradi materijala autorica se bavila pitanjem zbunjujućeg doživljaja onih koji su neobične pacijente promatrali, ne/mogućnostima publike da masovni eksces uzročno objasni te se u nedostatku jasnijih uvida okreće praznovjernim obrazloženjima i fantastičnim idejama o zaposjednutosti duhovima i demonima. Nastojeći društvenu problematiku zahvatiti objektivistički znanstvenim pristupom, Simona Deaconescu uspostavlja duhovite analogije u suodnošenju povijesne i suvremene perspektive, smiono otvara jaz između predodžbi iznesenih naracijom i karikaturalno shematizirane koreografije oslonjene na kolokvijalne obrasce očigledno nadahnute društvenim mrežama, poput megapopularnog flossa.
  
  Idejno bogatstvo ove izvedbe jest u subverzivnom prokazivanju instrumentaliziranosti medija, kojom je zagušena slika današnjeg svijeta. Ponajprije u obratu kojim autorica gradi nepovjerenje spram jezika kao medija predočavanja, ukazujući na njegovu zaposjednutost idejama i ideologijama, a zatim i mudro prešućenom, ali time istaknutijem naglasku na medijalnoj vjerodostojnosti tijela, koje aktualno svjedoči o svojoj svakodnevici i psihičkom stresu: u 16. stoljeću o kolektivnoj histeriji potaknutoj glađu, siromaštvom, progonima, a danas o kolektivnom zamoru, paralizi i težini, možda iz sličnih razloga. Dok se mehanizam povijesnog ciklusa opet ne pokrene i ne vrati mu izvorni vitalitet volje za plesom.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 21. lipnja 2024.
  
  Choreomaniacs
  koreografija i dramaturgija: Simona Deaconescu
  izvode: Vera Cirlugea, Adrian Popita, Robert Popa, Diana Dragu, Laura Murariu glazba Vlaicu Golcea, oblikovatelj rasvjete Alexandros Raptis, producentica Laura Trocan
  produkcija Nacionalni centar za ples, Bukurešt
  financijska podrška Nacionalni kulturni fond kao dio serijala Dance Me to the End of… (vježbe, odmaci, pristupi)

Piše:

Jasmina
Fučkan