Tradicionalno u proljeće, petu godinu zaredom, od 19. do 26. svibnja (s glavnim programom 24. i 25. svibnja) Split prihvaća Međunarodni festival suvremenog cirkusa Festival neobičnih obitelji pod produkcijskom palicom cirkuskog kolektiva Room 100 na već ljubiteljima novocirkuske umjetnosti dobro poznatim gradskim lokacijama. Za razliku od prošlogodišnjeg raskošnog izdanja kada se moglo pogledati čak dvadeset izvedbi u kombinaciji s pedeset umjetnika i sto dvadeset cirkuskih organizatora iz trideset zemalja, ove smo godine svjedočili skromnijem izdanju (u čemu se definitivno programski bilo lakše snaći), ali jednako kvalitetnom programskom konceptu. Imali smo priliku popratiti četiri predstave suvremenog cirkusa umjetnika iz Europe i Hrvatske, dva koncerta, dvije filmske projekcije i dvije radionice suvremenih cirkuskih vještina kao dio popratnog programa, čime je programski koncept unatoč smanjenom obimu dobio jasnoću, puninu i iznad svega, naglasio multidisciplinarnost festivalske vizije.
Ovogodišnji festivalski program fino je izbalansirao različita kulturna događanja, okupio poznatu ali i neku novu publiku, a jedino je možda nedostajalo programskih aktivnosti orijentiranih specifično za djecu. Također, prošlogodišnji festivalski izvedbeni segment se djelomično smjestio pod cirkuskim šatorom; najčešća asocijacija na cirkus, tradicionalni cirkus, upravo je magični kružni šator, te se u festivalskoj najavi naglašava kako ovim izdanjem jačaju potencijalno održivu suradnju s gradskim ustanovama pa je šator zamijenjen gradskim prostorima kao što su Gradsko kazalište mladih, Kinoteka, Umjetnička akademija Split, Dom mladih, nažalost, ne i Hrvatsko narodno kazalište Split. Izvedba predstave The Green finskog umjetnika Kalle Nia, pionira nove magije, otkazana je dva dana pred izvedbu! Po riječima programske voditeljice festivala Antonie Kuzmanić: „Cirkus je izvukao deblji kraj“.
Predfestivalski program je započeo u Kinoteci Zlatna vrata projekcijom dokumentarnog filma Mekani brodovi o kazališnoj skupini Kugla glumište, jednoj od ključnih avangardnih umjetničkih skupina u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji od sredine sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Kugla je vjerovala u koncept totalnog teatra te razvijala i vrednovala teatar kao urbani ritual i socijalnu situaciju. Nakon projekcije u moderiranom razgovoru sudjelovali su teatrologinja Višnja Kačić Rogošić i Zlatko Burić Kićo koji su nastojali dati odgovor na pitanje je li Kugla glumište utrlo i put novom cirkusu u Hrvatskoj.
Sjajan uvod u festivalski program u simbiozi filmske i cirkuske umjetnosti, no ne i jedini, jer smo imali prilike pogledati i dokumentarni film Thinking Circus u režiji Arne Mannotta, kustosa s iskustvom rada u cirkusu, plesu i likovnim umjetnostima, umjetničkog direktora bečkog festivala On the Edge – festivala eksperimentalne cirkuske umjetnosti i tu smo dobili pojedinačne odgovore na pitanja što je sve suvremeni cirkus i može li se definirati te kakav značaj ima za pojedinca i društvo u cjelini.
Ništa manje privlačan i zanimljiv predfestivalski dan donosi neobičnu, intimnu predstavu Projekt 4,28 km/h autora Ratka Bokića. To je autorsko istraživanje predstavljeno u dokumentarnoj radiofoničnoj formi u kojoj nam autor kroz snimljeni razgovor otkriva svoju motivaciju i doživljaj poduhvata pješačenja od Zagreba do mora. Dojmljiva u vizualnom i akustičnom naboju, krasi ju jednostavnost, nenametljivost i jasnoća pokreta žongliranja lopticama, koja je sublimirala sav emocionalni naboj i značaj avanture za autora. Gledatelju je bilo potrebno samo prepustiti se s povjerenjem višedimenzionalnom doživljaju jedne prekrasne, inspirativne priče. (o predstavi smo pisali i ovdje op.ur.)
Ljetno kino Bačvice postaje prepoznatljiva cirkuska pozornica te je u kratkom jednodnevnom programu ugostilo, među ostalim, laureatkinju projekta Circusnext 2022-2023 (program financijske i rezidencijske potpore neafirmiranih suvremenih cirkuskih autora iz Europe), Alice Rende i njezinu predstavu Fora (Vani u prijevodu s portugalskog). Alice Rende je kontorcionistica koja je odlučila istražiti povijesne arhive o psihičkom poremećaju – histeriji, kao i životne navike beskućnika u Rio de Janeiru te na taj način razviti autentični fizički vokabular. Histerija (grčki hystera je maternica) se najčešće etiketirala kao „ženska bolest“. Postoji oduvijek, a kao fenomen u kulturi i jeziku oznaka je za emocionalnu nestabilnost, pretjerivanje, za masovne društvene epidemije iracionalnosti.
Zarobljena, zaglavljena u ozvučenoj kutiji od pleksiglasa; tom uskom, čvrsto omeđenom prostoru pronalazi nemoguća, iznenađujuće kreativna izvedbena rješenja ne gubeći iz fokusa idejno polazište. Iscjeljujući trenutak izvedbe dolazi kada se zvukovi iz kutije počinju pretvarati u harmoničan zvuk violončela, poput znaka nade. To izolirano i izgubljeno žensko tijelo pokreće atmosferu nelagode, straha i bolne svijesti o grčevitoj potrebi i volji za slobodom. Fora je iznad svega, hrabar i promišljeni stvaralački čin u duhu novo cirkuske filozofije tijela posvećena svima onima koji traže svoje mjesto i glas u društvu (o predstavi smo pisali i ovdje, op.ur.). Ujedno, Alice Rende održala je i dvodnevnu radionicu Fleksibilnost u istraživanju pokreta kao dio edukativnog festivalskog programa.
Istu večer na scenu izlazi hrvatski Horror House Project, trilogija koja progovara o položaju suvremenih cirkuskih umjetnika u društvu koje ih ne priznaje kao jednakovrijedne umjetnike i sudionike u društveno kulturnom životu. U Splitu su predstavili treći dio trilogije Zodiac – Krug malih životinja – nadahnut utjecajem planeta i tarotom točnije, tekstom Mile Dupora Astrološki Hermetički spisi te knjigom La Vie del Tarot Alejandra Jodorowskog i Marianne Costa.
Neobičan koncept, koji istražuje moguće negativne i pozitivne astrološke konstelacije na život cirkuskog umjetnika i zajednice općenito. Publika je u punom smislu riječi sudionik izvedbe, jer vlastitim horoskopom utječe na tijek i ishod izvedbe, čime svaka izvedba postaje jedinstvena. Istaknula bih suradnju splitskog likovnog umjetnika, autora stripova i street art umjetnika Ivana Svagušu kao autora zvuka i live izvedbe, inače umjetnika s posebnim zanimanjem za interdisciplinarne suradnje i umjetničkim pogledom izvan okvira uobičajenog.
U glazbenom dijelu festivala, uz koncert LHD-a na krovu Doma mladih (tzv. Trokut), sramežljivo se uklopio projekt Usaginingen (u prijevodu zec-čovjek), hibridni rad audio-vizualnih umjetnika Emi i Shinichi Hirai iz Japana, bračnog para koji trenutno živi na otoku Teshima s ciljem razvoja seoske umjetničke zajednice. Splitskoj publici su predstavili poetični spoj zvuka/glazbe, medija videa i animacije, u čijem stvaranju sudjeluje i njihovo dijete. Bio je to nepretenciozan i razigran performans, zaista skladan i poetičan u svojoj jednostavnosti. (o predstavi smo pisali i ovdje, op. ur.)
Nezaobilazni centar nezavisne kulture Dom mladih, tik pred dugo iščekivanu obnovu, ugošćuje španjolski kolektiv La petite Victoria Cen s predstavom Disculpa si te presento como que no te conozco (Oprosti ako te predstavljam kao da te ne poznajem). To je priča o identitetu, o samom sebi, o odnosu s drugim, o (ne)prihvaćanju različitosti. Koristeći tjelesni vokabular cirkuske akrobatike, partneringa i suvremeno plesnog izričaja oblikuju toplu i dinamičnu intimnu priču o (raz)otkrivanju sebe i drugoga. Posebno bih naglasila energične, pa čak i eksplozivne duete u nevjerojatno majstorski vještoj i točnoj izvedbi, čija emocija otvoreno dopire do publike, koju su pridobili i povremenim šaljivim trenucima izvedbe karakterističnim za cirkuske umjetnike. Ovo je predstava o ljepoti i složenosti ljudske komunikacije, čija je osnovna idejna linija izvrsno upakirana u jasnu dramaturšku i zrelu izvođačku cjelinu.
Festival neobičnih obitelji zatvoren je navedenom predstavom, po meni pun pogodak, iako je organizatorima/producentima zatvaranje zadalo glavobolju i nepotrebni stresa (što je u provedbi produkcije za očekivati), s obzirom da je najavljeno zatvaranje festivala trebalo završiti dan kasnije predstavom The Green u žanru nove magije i time obilježiti prvi ulazak suvremenog cirkusa na scenu nacionalne kazališne kuće.
Jasna mi je namjera i institucionalni značaj ulaska suvremenog cirkusa u nacionalno kazalište u kontekstu vrednovanja cirkuske umjetnosti kao jednakovrijedne izvedbene umjetnosti, no, je li cirkuskoj umjetnosti taj revolucionarni događaj neophodan? Ako bi se referirala na Dickijevu institucijsku teoriju umjetnosti možemo se zapitati tko ima pravo na potvrđivanje statusa jednakovrijedne umjetničke forme i na osnovi čega zaslužuje taj status? Tko odlučuje? Je li Duchampov pisoar - famozna Fontana dobila na umjetničkoj vrijednosti samim time što ju je netko odlučio izložiti u muzeju? Gubi li na umjetničkoj vrijednosti jedan mural u javnom prostoru samim time što ne pripada muzejskom fundusu odnosno sustavu umjetničkog svijeta? Naravno da ne. Razlika između umjetnosti i neumjetnosti leži upravo u društvenom kontekstu i društvenoj instituciji umjetničkog svijeta, s čime se suvremeni cirkus u Hrvatskoj upravo uhvatio u koštac. Jer stvari postaju umjetnošću „funkcijom prakse, a ne ustanovljenim uvjetima za biti umjetnošću” (Stecker, 1997: 76).
Festival neobičnih obitelji je iznova potvrdio kulturni status ozbiljnog, promišljenog i kvalitetnog umjetničkog festivala, koji iz godine u godinu svježom programskom koncepcijom, zanimljivom selekcijom predstava supostoji s duhom suvremenog doba. U kolektivnoj svijesti lokalne zajednice teško je razbiti mentalne barijere o tom što cirkus jest, prvenstveno izvedbena umjetnost okrenuta eksperimentalnom izričaju što je ovogodišnji festivalski koncept i potvrdio. Selektirani radovi se odlikuju istraživačkim pristupom i interdisciplinarnim suradnjama, sve bliži i bliži srži suvremenog cirkusa.
Mišljenja sam da negdje mora postojati, makar titrati, eksperimentalni otpor elitističkoj, malograđanskoj kulturi lokalne zajednice poput utega koji čini, makar prividnim, stvari jednakovrijednima – barem u očima publike! Takve inicijative treba uvažavati i podržavati kako ne bismo upali u zamku banaliziranja, marginaliziranja nečeg vrijednog, što je bitno ne samo za jednu lokalnu zajednicu, nego i umjetničku scenu. Borba za ravnopravnost, što god to značilo, traži strpljenje, ogroman trud i kapacitet, pa i žrtve, kako u društvenoj stvarnosti, tako i na polju suvremenog cirkusa, čija jedna od vrlina jest potencijal transformacije onog osobnog i kolektivnog.
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 1. srpnja 2024.
