Plesna scena.hr

Kretanje kao proces samospoznaje

41. Tjedan suvremenog plesa Zagreb, 7. – 14. lipnja 2024.: Flota, zavod, Murska Sobota (Slovenija), Arms that Never Knew Me, kor. Charlie Brittain, Milan Tomášik

• 
  
  Slovačkog autora Milana Tomášika hrvatska plesna publika već dobro poznaje. Osim što je čest gost festivala, ranije kao dio skupine Les SlovaKs, kasnije samostalno, surađivao je i s Odsjekom plesa pri Akademiji dramske umjetnosti. U sklopu ovogodišnjeg, 41. Tjedna suvremenog plesa, nastupio je sa solom Arms that Never Knew Me, radom kojeg supotpisuje s britanskim umjetnikom Charliejem Brittainom, a nastalim u Sloveniji u koprodukciji Flote i Cankarjevog doma. Kroz sinergiju pokreta, teksta i svjetla, ova komorna izvedba donosi poetski i filozofski uvid u fluidnost pokreta i prostora, ali i na kretanje kao proces samospoznaje.
  
  Naslov Arms that Never Knew Me (Ruke koje me nikada nisu poznavale) referira se na inspiraciju koju su umjetnici pronašli u pristupu procesu Erin Manning. Tijela ne samo da se fizički kreću, piše Manning, nego i pokretima stvaraju prostor oko sebe. Tijela u pokretu čine prostor živim i punim potencijala. Njezin pojam predakceleracije odnosi se na ideju da kretanje uvijek već započinje prije nego što postane vidljivo. Tijela su uvijek u stanju potencijalnog kretanja koje se može ostvariti.
  
  Tako je dominantni motiv predstave bijela zavjesa od stotina niti - svojevrsni portal, granica između realnosti i metafizike, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Prolasci izvođača kroz ta vrata, odnosno ulazak s jedne, pa povratak s druge strane, dramaturški dijeli predstavu u tri cjeline. U prvome dijelu, Tomášik, odjeven u odijelo, započinje svoj nastup u skučenom prostoru. Njegovi energični, čvrsti pokreti, s elementima koji podsjećaju na flamenco, uz ritmičko lupanje nogama o pod, kontroliraju svjetlosne i zvučne efekte, naglašavaju kontrolu tijela nad prostorom. S vremenom, pokreti postaju mekši, sporiji, fluidniji, tiši (skida cipele), zauzimaju širi prostor, a Tomášikova prisutnost na sceni prelazi iz energične kontrole u meditativno istraživanje.
  
  U drugome dijelu, Tomášik se oslobađa odjeće i ulazi u fazu fizičke i emocionalne izloženosti. Lebdi s rukama i nogama u zraku, leži, puže i sudara se o zidove, istražujući granice fizičkog i mentalnog prostora. Taj dio je intimniji, prikazujući tijelo kao ranjivo mjesto gdje se spajaju unutarnji i vanjski svjetovi. Završni dio, gdje se Tomášik stapa s projekcijom vlastitog lika te posve nestaje sa scene koju preuzima samo igra reflektora, dokida granicu fizičkog i virtualnog tijela. Koreografijom, naravno, dominiraju ruke koje istražuju i ocrtavaju prostor.
  
  I tekst je kombinacija snimke i govora izvođača u realnom vremenu podcrtavajući ideju pokreta kao nečeg što postoji virtualno (prije i poslije fizičke izvedbe) i u vidljivoj stvarnosti: „What was, what could be…it is just what it is…nothing in particular…no time, no past, no future…not event now… you are beyond form…indefinable, yet still here…”
  
  Predstava propituje pokret i ruke kao sredstvo istraživanja prostora izvan tijela, u suprotnosti s nemogućnošću potpunog razumijevanja i upoznavanja sebe. Problem je što se idejni koncept čini snažnijim od vještine njegovog jasnog prenošenja u izvedbu, iako je ona emotivno angažirana i to je ono što je drži.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 3. srpnja 2024.
  
  Arms that Never Knew Me
  umjetničko vodstvo i koreografija Charlie Brittain & Milan Tomášik
  izvedba Milan Tomášik
  originalna glazba Jakub Mudrák, Eduardo Raon, oblikovanje svjetla David Cvelbar, Janko Čief, scenografija i kostim Jasna Vastl, fotograf Vladimír Veverka
  produkcija Flota, zavod, Murska Sobota (Slovenija)
  koprodukcija Cankarjev dom Ljubljana (Slovenija), Flota, Ljubljana (Slovenija)
  uz potporu Scenario Pubblico (Katanija, Italija), Hrvatski kulturni dom (Rijeka, Hrvatska)
  Predstava je nastala u okviru rezidencije u Divadlo Štúdio tanca (Slovačka)

Piše:

Jelena
Mihelčić