Plesna scena.hr

Noseći se s teretom svijeta

41. Tjedan suvremenog plesa Zagreb, 7. – 14. lipnja 2024.: Sine Qua Non Arts, Francuska, O futuro é ancestral, autori Christophe Béranger, Jonathan Pranlas-Descours

• 
  
  Kako koreografirati ljude s betonskim cipelama? Recimo da je ovo praktično pitanje s kojim se u koštac uhvatio francuski Sine Qua Non Arts kolektiv u predstavi O futuro é ancestral koja je gostovala na 41. Tjednu suvremenog plesa u suradnji s Festivalom Perforacije. Autori Christophe Béranger i Jonathan Pranlas-Descours, u suradnji s vizualnim umjetnikom Fabiom Mottom, kreirali su hibridno djelo koje je istovremeno interaktivna izložba u pokretu, vouging performans i predstava. Naslov preuzima portugalsku frazu (dio izvođača dolazi iz Brazila, op. ur.) doslovnog prijevoda budućnost je drevna koja se odnosi na ideju o prošlosti kao temelju budućnosti, na važnost korijena, tradicije, nasljeđa i mudrosti predaka. No Sine Qua Non Arts preispituje tu ideju i razmatra njezinu drugu stranu, onu sputavanja.
  
  Pritom kao dominantan motiv koriste betonske blokove koje izvođači preslaguju poput Lego kockica, grupiraju, razdvajaju, raznašaju iz ruke u ruku, po njima hodaju, a u konačnici im bivaju privezane za stopala kao uteg unatoč kojemu treba nastaviti s kretanjem. Kao kontrast tvrdim, hladnim, teškim i grubim betonskim strukturama njihova su naga tijela prekrivena samo šarenim šljokicama – svojevrsnim queer simbolom slobode izražavanja, ponosa i otpora prema rigidnim normama. Krhkost i izloženost kože izaziva pritom neprestanu napetost zbog mogućnosti ozljede.
  
  Predstavu karakterizira scenski prostor koji publiku poziva na slobodno kretanje oko izvođača ili zajedno s njima, na promjenu perspektive. Trojica izvođača najprije leže svaki na svom postolju, osvijetljeni reflektorima, objektificirani kao eksponati u muzeju. Silaskom među gledatelje koji se uglavnom odmiču i šapuću, ponekad se desi kratak bliski susret, ulazak u intiman prostor s onima koji to žele. Ostatak vremena izvedba je ograničena na duguljasti tepih u stilu modne piste.
  
  Noseći se s teretom svijeta, izvođački se trio kreće usporeno i oprezno, mekanih zglobova, a od trenutka kada su im stopala privezana za blokove, pružaju si međusobnu podršku. Pridržavaju se pri ustajanju i spuštanju na tlo, jedan drugome postavljaju leđa, kreću se kao u petlji pažljivo se kotrljajući jedan preko drugoga na rukama, ramenima, koljenima. A kada stignu do kraja piste, vraćaju se natrag u suprotnom smjeru – nema zaustavljanja.
  
  Transparentna je podrška scenskih radnika – onih koji su u pravilu skriveni od očiju publike, ali bez kojih nijedna izvedba nije moguća. Vidimo ih na početku kako izvođačima lijepe šljokice po tijelu, a kasnije izlaze iz sjene kako bi svakom izvođaču, pažljivo i spretno baratajući užem, privezali stopala za beton. Vezivanje užeta preuzeto je iz japanskog erotskog rituala Shibari koji kombinira precizne čvorove i užad. Uz pažljivu tehniku vezivanja, fokus Shibarija je na estetici linija na tijelu, kao i psihološka veza povjerenja i prepuštanja.
  
  Vizualnom atraktivnošću, O futuro é ancestral ostavlja snažan dojam. Pritom politički korektno poziva na preispitivanje društvenih obrazaca te na solidarnost i zajedništvo kao temelje za izgradnju budućnosti.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 18. srpnja 2024.
  

Piše:

Jelena
Mihelčić