Knjiga Lea Rafolta naslovljena Montažstroj's Emancipatory Performance Politics: Never Mind the Score predstavlja riznicu filozofskih, teatroloških i kulturoloških misli koje Rafolt primjenjuje na bogatom izvedbenom opusu umjetničkog kolektiva Montažstroj čiji je utemeljitelj i umjetnički voditelj redatelj Borut Šeparović. Čitatelj na prvi pogled naslućuje da se radi o monografiji, ali je Rafolt tako ne doživljava i ne tretira. Za njega djelovanje Montažstroja otvara prostor raznim teorijskim iščitavanjima društva, politike, performansa i suvremene umjetnosti općenito. Teorijske postavke Rafoltove knjige temelje se na konceptu javne sfere nakon Habermasa, uglavnom se zadržavajući na radovima anglo-američkih i post-marksističkih teoretičara. Knjiga je podijeljena na jedanaest poglavlja od kojih se svako dotiče vlastite problematike i teorijskog okvira pojedinih performansa.
Poglavlja redom nose naslove: Preamable: Performance as Revolt, and the Scums of History; Perpetual Dynamism of Labored Bodies: From the Intrusion into the Institution; Meyerhold Bound, and the Barbaric Discipline of the Machine; Topography of Excess, or the Profanation of Performative Risk; Messianic Time, and Decay of the Post-Yugoslav Idea; Queer Immanence, and Technocentric Utopia of the Master and the Slave; On Emancipation Politics: Public Sphere between Irruption and Institution; Emancipate, Participate, or Else: Not Every Performance Is a Democratic Regime; On Obstinacy, Minoritarianism, and the Performance Gaze; Performance of/or Debt: The Economy's Frank Face; Terror of Acceptance: Mass Murders and Political Dystopia. Već se iz naslova može zaključiti tematska raznolikost kojoj Rafolt pristupa uzimajući u obzir razne filozofske, sociološke i umjetničke koncepte.
Budući da Montažstroj počinje djelovati 1989. godine, Rafolt ovu anti-monografiju započinje pitanjima rata, politike i nasilja te se bavi društvenom transformacijom koja je rezultat turobnih događanja s kraja 20. stoljeća. Rafolt se dotiče i suvremene problematike samoubilačkih masovnih ubojica i teorijski pristupa odnosu tijela i oružja te apatiji suvremenog društva. Kroz knjigu autor secira mnoge performanse Montažstroja, poput Kopačke u galeriji s kojim je kolektiv od jedanaestorice mladića, inspiriran slikom Sportsmen ukrajinskog umjetnika Kazimira Maljeviča, započeo svoje djelovanje. Tim je performansom Montažstroj transparentno najavio rušenje umjetničkih konvencija i odabrao smjer suprotan komercijalnoj, mainstream umjetnosti. Citiram Rafolta: „Indeed, their performance art was not created for museums, galleries, official theatres, even though one may find it there, nor for the art market.“
Rafolt se zadržava na određenim teatrološkim pojmovima i postupcima koje opetovano obogaćuje interdisciplinarnošću i koji mu služe kao interpretativni alat. Jedan od njih je Mejerholjdova metoda biomehanike (biomechanics) čiji je cilj praktična primjena načela mehanike na ljudsko tijelo, koje kroz deindividualizaciju i ekonomičnost pokreta postaje podređeno redateljevoj volji. Neovisno o tome dotiče li se Rafolt biomehanike ili nešto složenijih filozofskih koncepata poput mesijanskog vremena, spomenute će teorije i pristupe pronalaziti ne samo unutar Montažstrojeva opusa, već i unutar složene mreže društva, umjetnosti i politike.
Iako djelovanje Montažstroja nije jedini predmet analize ove knjige, u koju su uvrštene i brojne fotografije iz projekata koje povezuju tekstualne primjere s vizualnim, Rafolt približava opus filozofskih i teorijskih pozadina i izvedbenih postupaka brojnih performansa i nudi autentičnu interpretaciju Šeparovićevog artivizma. Čitatelji, bez obzira susreću li se prvi put s opusom Montažstroja ili ga poznaju od prije, zasigurno će dobiti uvid u njegovu raznolikost, provokativnost tema i riskantnost motiva (bez obzira na konačni rezultat samih predstava). Spomenuta riskantnost i provokativnost neodvojive su od Montažstrojeva identiteta koji je nerijetko vezan uz prikaz tjelesnog nasilja, traume, ali i homoeroticizma te seksualnosti općenito.
Promišljajući materijale kroz dokumentarnu arhivu Montažstroja Rafolt kritički komentira mnoge aspekte suvremenog društva, pa u kritici kapitalizma citira poznatu Fisherovu rečenicu: „It's easier to imagine the end of the world than the end of capitalism,“, a na kraju će knjige posegnuti za tezom Berardija Bifoa da je empatija, autonomija i solidarnost djece narušena kada više riječi nauče od strojeva nego od vlastitih roditelja.
Neovisno o tome kritizira li Rafolt kapitalizam, društvenu apatiju, nasilje ili tehnološku dehumanizaciju, njegova su mišljenja obilno potpomognuta literaturom, mislima i tezama teoretičara iz različitih disciplina, a samo neki od njih su Foucault, Habermas, Agamben, Arendt, Benjamin, Žižek, Warner… Istovremeno Rafolt interdisciplinarno interpretira performanse Montažstroja polemizirajući s navedenom literaturom. Ovom knjigom čitatelj ne biva uvučen samo u umjetnički rad Montažstroja, nego i u teorijske krugove književnosti, filozofije, izvedbenih umjetnosti, sociologije, politike, ekonomije i kulture.
© Matej Gabud, PLESNA SCENA.hr, 30. srpnja 2024.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE