Kontrolirana anarhija kao socijalni odušak
Festival Perforacije, Zagreb, 26. – 29. lipnja 2024.: Udruga Domino, UO Škvadra, Scena Ribnjak, The Pogo Dolls, autorski tim Šimun Stankov, Espi Tomičić, Boris Barukčić
-
Posljednjeg dana festivala Perforacije, prikladno svečanosti zatvaranja, održana je krajnje neformalna, bakantski slobodna i u tome na neki način pobjedonosno slavljenička, urbana izvedba kolektiva Škvadra, inspirirana punk kulturom. S obzirom da je Škvadra kolektiv nekadašnjih studenata zagrebačkog Plesnog studija pri ADU-u, sada već s petogodišnjim izvedbenim iskustvom, ishodišno okupljen oko želje da zajednički stvore uvjete pristupačnosti i horizontalnije komunikacije s publikom, da se plesna umjetnost izvan institucionalnih okvira uvede u prošireno djelovanje i ostvare suradnje s umjetnicima koji djeluju u drugim medijima, ne čudi što je ova izvedba srodnija žanru koncerta i atmosferi nasumičnog kaosa javnih, masovnih okupljanja nego uobičajenoj formi plesne predstave.
Na krovnom platou Centra mladih Ribnjak, brzo se stvorila gužva. Tonski pult u središtu, uokolo mnogo tehnike, reflektora i zvučnika, razvučenih kablova, s tek nekoliko mjestimično porazbacanih stolaca; i pri površnoj procjeni sasvim sigurno nedovoljno sjedećih mjesta za sve posjetitelje. U nevjerici neki sjedaju, neki samouvjereno izvlače dodatne stolce s pokrajnjih hrpa i postavljaju ih na odgovarajuće pozicije. Neki, među oformljenim mnoštvom, već polako primjećuju pojave neobičnih plesača, koji se, raštrkani na različitim stranama, ističu iskrivljenim grimasama ili nezgrapnom, shematiziranom motorikom i ponavljanjem istih obrazaca kretanja. Prema informativnom tekstu najave, koncipiranje ovih karakternih maski činilo je polazište za razradu materijala. Nadalje: „Izvođačice su materijal za predstavu nalazile i u vlastitim pričama prisjećanja na prve koncerte, uključujući osjećaje u tijelu, euforiju ili izgubljenost, te osjećaj za gužvu koja informira i određuje mogućnost kretanja, a iz kojeg su uzimale procedure i prevodile ih u plesni materijal.“ Zamjećujem da plesačice povremeno nešto brbljaju, kratko izvikuju ili mrmore sebi u bradu, a ljudi oko njih se na to nasmiju. U jednom trenutku tek ovlašno čujem: „Nisu mi dali da idem van dok sam bila mala!“, izvikuje Gendis Putri Kartini dok me u divljem plesu mimoilazi i putuje dalje, i meni izmami smijeh.
Zanimljivo i svježe u ovoj izvedbi jest upravo to koreografiranje masovnog kretanja, čijem usmjeravanju potpomažu autori koncepta (Šimun Stankov, Espi Tomičić, Boris Barukčić), koji povremeno svojim uočljivim kretanjem potiču pojačanu dinamiku u određenim smjerovima ili prema pojedinim dijelovima prostora. Većina posjetitelja koji su isprva posjedali sada se također kreću, pokušavajući barem pogledom popratiti cjelinu događanja. Kreirana je neprekidna pokrenutost mase u kojoj su posjetitelji i izvođači ravnopravno pomiješani do te mjere da nitko u publici ne može u kontinuitetu pratiti sve izvođače istovremeno. Stalna promjena pozicija je neizbježna, a intrigantna je izuzetno živa potencijalnost situacije latentnog konkuriranja u pokušaju ovladavanja izvedbom; čini se da niti izvođači u potpunosti nemaju kontrolu nad izvedbenom situacijom. Dapače, uslijed lakuna u vizualnom praćenju situacije dominira glazba (Sara Renar, Dimitrije Simović), kojoj se uz živi nastup Dimitrija Simovića na gitari, s nogu instinktivno prepuštaju i posjetitelji.
Ideja blago kontrolirane anarhije kao zdravog socijalnog oduška ovdje je stopljena sa snažnom sugestijom socijalne zaraze (social contagion), pa i svojevrsnom izvedbenom evokacijom poznatog povijesnog slučaja i ujedno omiljene plesne teme od antropološkog značaja, takozvane plesne kuge koja se pojavila u Strasbourgu početkom 16. stoljeća. Intenzivne mimičke i gestualne kreacije, u vrlo osobnim interpretacijama
plesačica koje su dale maksimum ekspresije, izazivaju znatiželju dok nad događajem i uskomešanom ljudskom hrpom vise intrigantna pitanja – tko ili što je unutra, a tko ili što izvan te obuzetosti.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 14. kolovoza 2024.
The Pogo Dolls
autorski tim Šimun Stankov, Espi Tomičić, Boris Barukčić
suradnici Una Štalcar-Furač, Eva Kocić, Ema Kani, Gendis Putri Kartini, Margareta Firinger
scenografija, kostimografija, dizajn plakata Ivana Stećuk, glazba Sara Renar, Dimitrije Simović, foto Šimun Bućan
koprodukcija Udruga Domino, UO Škvadra, Scena Ribnjak
Piše:
Jasmina Fučkan