Plesna scena.hr

Unatoč svim lekcijama patnje

Pogon Jedinstvo – projekt Stronger Peripheries: Kolektiv ZONE-poème, ENEMY (A Peace Conference), kor. Mélodie Lasselin, red. Simon Capelle

• 
  
  Ugodnu večer 20. srpnja, jednog od rijetkih kišnih dana u uzavrelom Zagrebu, dodatno je osvježila gostujuća predstava francuskog kolektiva ZONE-poème u velikoj hali Pogona Jedinstvo. Koreografkinja Mélodie Lasselin i redatelj Simon Capelle, kao što je pokazao njihov prethodni trogodišnji projekt BARBARE (odyssée), konceptualna uporišta radova angažirano nalaze u slojevitom preispitivanju europskih identiteta u odnosu na središnji motiv odnosa prema strancima i evokaciju pitanja što je kultura, a što barbarstvo. U Pogonu smo u radu ENEMY (A Peace Conference) imali priliku vidjeti da su kroz prizmu istog pitanja ozbiljnim tonom i obzirno pristupili temi ratnog sukoba, mučnoj realnosti u Ukrajini od 24. veljače 2022., koja kontinuirano podiže i globalnu političku temperaturu, praćena strepnjom međunarodne zajednice. Nakon brojnih gostovanja (Armenija, Crna Gora, Cipar, Albanija, Rumunjska...) tijekom kojih je predstava i nagrađena (posebna nagrada žirija na 38. FIAT festivalu u Crnoj Gori). Završno poglavlje projekta ENEMY (iliad) na kojemu trenutno rade, autorski tandem predstavit će iduće godine u Centru za eksperimentalnu umjetnost u Portugalu.
  
  Rad na materijalu za predstavu ENEMY (A Peace Conference) započeli su kroz terensko upoznavanje zemalja istočne Europe, putovanjem autobusom od Prištine do Skoplja, Tetova i Ohridskog jezera, Tirane i Skadra, Podgorice i Kotora, zatim do Blagaja, Mostara, Sarajeva i Beograda, a na povratku u Hrvatsku i Sloveniju. Stoga je izvedba organski proizašla iz prikupljenih kolektivnih iskustava svih balkanskih ratova i duboko rezonira ne samo s traumama Balkana, nego i s idejama „filozofije palanke“ (Radomir Konstantinović). O iskustvu vlastitog doživljaja sami autori govore: „Kod svih susreta bavili smo se onim što ljudima znači mir, bilo da je to svakodnevna praksa i ritual ili globalni povijesni proces..“ (iz intervjua s autorima). S ovim na umu, zanimljivo je da su se u koncepciji rada, pored uključivanja sporadičnih etno-elementa u glazbi, ipak vodili univerzalističkim načelima oblikovanja teme. Stoga se neprijateljstvo među izvođačicama, autoricom Mélodie Lasselin i njenom dugogodišnjom prijateljicom Léom Pérat, ne artikulira samo kroz slike akutnog sukoba nego i kroz tihe oblike poticaja za napadanje kao aktivnost koju, unatoč svima prikupljenima lekcijama patnje, besmisla i užasa, ljudska vrsta gotovo mehanički, nesavjesno nastavlja ponavljati.
  
  Izvođačice se na sceni pojavljuju u punoj ratnoj spremi; isprva se ispod uniformi i kaciga ni po čemu se ne razaznaju njihovi ženski identiteti, sve dok u statičnoj konfrontaciji spram publike, ne ogole glave. Ritualna gesta navlačenja bijelih, kirurških rukavica kao da podiže simbolički zastor i mirovanje obrće u njegovu suprotnost, u mogućnost otvorene agresije. Međutim i motiv otvaranja vatre, o čijem izravnom skorašnjem naletu publika u ovom trenutku više ne dvoji, razmotava se polako i pomalo proustovski, kao unaprijed izgubljeno vrijeme koja se vraća k svome početku. Ratnice se saginju ka tlu i dok u posvemašnjoj tišini redaju krhotine keramičkih posuda, vadeći ih iz prepunjenih džepova poput trofejnih relikvija nekih prethodnih pustošenja, od publike se postupno odmiču duž svjetlosnog puta ocrtanog reflektorom po dubokoj longitudinalnoj sceni. Tišinu povremeno zarezuju naizmjeničnim suhim kašljem. Kada dovrše skicu rasula, skidaju jakne i započinju vokalizacije kojima sugeriraju zvučnu uzbunu, rafale i na kraju cvilež pasa. Zalijetanjem u juriš, između njih i publike otvara se linija fronte. Tada započinje glazba i one započinju ples gestualni, ručni, mehanički ponavljajući, ispcrpljujući, transični. Sjene plesačica se umnožavaju i ispred crnog zida izgledaju poput špalira tijela – poput sablasne postrojbe.
  
  Neverbalnim vokabularom izgrađene su precizne slike, u kojima s podjednakom pozornošću sudjeluju tišina i svaki proizveden zvuk, ne samo glazba. U smislenoj modelaciji odnosa tijela i prostora osobito su istaknute tjelesne vokalizacije putem kašlja, krika ili jauka. Sve je u službi sugestije da se do zraka ne dolazi lako, prostor je pregust. Struktura je razlomljena, puna neočekivanih promjena atmosfere pa primjerice nakon rafala slijedi umirujuća zrika kukaca. Kroz opuštajuće predahe je, s profinjenim smislom za trajanje, razrađen i raspon promjene pozicija u kojoj agresori prelaze u uloge žrtvi. Otvorena borba, primirje, uljuljkujući mir, rastuća tenzija razdvajanja ali odmah zatim i samilost i ponizno pomaganje, sve je to izvedeno kroz harmonično balansiranje između simboličke stilizacije i naglasaka na izričito fizičkim izražajnim aspektima.
  
  Korištene su teške geste, poput navlačenja bijelih rukavica ili geste polaganja fragmenata keramičke lončarije na tlo, kao i motivi nizova teritorijalnih markacija ili kruženja uokolo označenog tla, simbolički opterećene brojnim kulturalnim upotrebama i stoga jasnih društvenih čitanja. Predstavu zatvara scena u kojoj dvije žene, sada odjevene u haljine, solidarno dočekuju smrt; jedna od njih leži sklapajući oči, dok je druga čuva. Ipak, čini mi se da dramaturški prijedlog dovršenja situacije nije u tako prikazanoj smrti, nego u podnošenju težine tih keramičkih fragmenata položenih na sklopljene oči, u ritualnom podnošenju kolektivnog bola sjećanja.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 8. rujna 2024.
  
  ENEMY (A Peace Conference)
  autori ZONE -poème- (Mélodie Lasselin & Simon Capelle)
  izvode: Mélodie Lasselin i Léa Pérat
  foto Mladen Pobi
  Organizator: Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade
  u okviru projekta Stronger Peripheries

Piše:

Jasmina
Fučkan