Proteklih godina grad Šibenik je odlučno zacrtao svoje mjesto na kulturnoj mapi Hrvatske i razvio se u epicentar ozbiljnih kulturnih manifestacija u Dalmaciji, pa i šire, poput sjajnog kulturnog dragulja Dalmacije. Zasigurno, za navedeno mjesto zaslužan je i Šibenski plesni festival, u organizaciji Plesne udruge Sjene.
Za one znatiželjne, žedne ljetnih događanja na polju plesne i kazališne umjetnosti, već trinaestu godinu zaredom krajem srpnja, Krešimirov grad zahvaljujući Šibenskom plesnom festivalu postaje upravo to mjesto hodočašća zanesenih zaljubljenika u različite oblike i estetike izvedbene umjetnosti na otvorenom. Festival je rastao polako, promišljeno, zajedničkim naporima malog tima kojeg je na okupu držala spretna ruka umjetničke voditeljice festivala Zorane Mihelčić. Suvišno je ovdje pisati o Zorani (https://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2471), nego bih istaknula važnost graditeljsko-arhitektonskog i povijesno-kulturnog nasljeđa Šibenika u razvoju festivalske ideje, čime jasno aludiram na prostorne posebnosti spomeničke baštine grada – šibenske tvrđave. Projektom revitalizacije tvrđava Šibenik je konačno dobio novi resurs na dobrobit cjelokupne zajednice, dok one postaju jedne od najuzbudljivijih, najzanimljivijih pozornica na otvorenom na Jadranu.
Svjedoci smo gotovo savršene simbioze pažljivo očuvane, izvanredno prezentirane kulturne baštine te umjetničke i društvene vrijednosti plesa. U nezahvalnim uvjetima borbe za decentralizaciju suvremenog plesa u Hrvatskoj, nadam se da će Šibenski plesni festival i dalje rasti i razvijati plesnu publiku, koliko društveno-politički uvjeti dopuštaju. Odabrane festivalske lokacije izvedbi, slično kao i prijašnjih godina, bile su tvrđava sv. Mihovila i tvrđava Barone, Muzej grada Šibenika, zelena scena ispred Kluba Azimut i šibenski trgovi. Festival je okupio europske umjetnike iz ukupno petnaest zemalja s devet predstava u glavnom programu. „Prilikom selekcije programa za ovogodišnje izdanje festivala, moja je misao vodilja bila dovesti i spojiti umjetnike iz zemalja čije su politike i odluke vladajućih trenutačno u razilaženju i pokazati da umjetnost ima moć povezivanja.” – kaže Zorana Mihelčić. Pohvalila bih i festivalsku kategoriju Mladi talenti u usponu kojom su se šibenskoj publici predstavile učenice završnih razreda Škole suvremenog plesa Ane Maletić iz Zagreba s ulomcima predstava Gore i Dopplehangers, prilagođenima za predmet Scenska praksa.
Predstavom Together to get there zatvoren je, na najljepši mogući način, 13. Šibenski plesni festival na otvorenoj pozornici intimnijeg prostora tvrđave Barone, što je u biti sjajno korespondiralo ideji i atmosferi predstave. Bio je to zaista dirljiv zaključak ovogodišnjeg dinamičnog festivalskog programa.
Radi se o duetu u polju plesnog kazališta s jakim uporištem u suvremeno plesnom izričaju, suradnji katalonske umjetnice – autorice, izvođačice i koreografkinje Laly Ayguadé i njezinog dugogodišnjeg plesnog partnera Akire Yoshide, izvođača s iskustvom u suvremenom plesu, break danceu i kazalištu. Laly Ayguadé ovom suradnjom nastavlja niz kreativnih dueta u kojima istražuje kompleksnost odnosa, moć povezanosti i razumijevanja u magiji ljubavi.
Na sceni je oboje izvođača. Laly Ayguadé sjedi za stolom, u ruci drži dnevnik ili spomenar, možda album fotografija, knjigu uspomena. Njezini su pokreti spori i teški, njezin pogled melankolično izgubljen. U prvom planu scene, bliže publici, Akira Yoshida mekanim, tečnim, ali virtuozno akrobatskim stilom u duhu break dancea, s podosta kontakta s tlom, nastoji komunicirati svoju stranu priče. U kontinuitetu padova, iskliznuća i uranjanja u pod te brzih promjena u vertikalnost fluidnog, ali snažnog tijela prepoznajemo njegovu nemoć, nesigurnost koja se uvukla u odnos dvoje ljudi koji se u suštini vole, ali traže, jer se pogledi susreću. Obostrana privlačnost osvaja prostor scene i publike.
Prostorni postav izvođača: scenska dijagonala, već na početku afirmira napetost, koja se jasno iščitava iz načina kretanja izvođača, što je obrazac koji se ponavlja tijekom predstave u različitim izvedbenim situacijama. Njihovi iskreni pokušaji kontakta u strasnom susretu uvijek ne uspijevaju. Koristeći tjelesnu manipulaciju, tehniku partneringa i kontakt improvizacije u izgradnji koreografskog vokabulara, iz svakog koraka, dodira i pogleda isijava bolna žudnja i potreba za pripadanjem. Koreografijom dominira ideja autentičnog, sirovog, ekspresivnog, ali s druge strane i fluidnog, suptilno intuitivnog kretanja, u kombinaciji s mimom, a kao sukus svega imamo uzbudljivu, iskrenu i složenu koreo-izvedbenu cjelinu.
Jedna od najljepših izvedbenih etida ona je u kojoj Akira pokušava doprijeti do Laly, pokušava je razumjeti, nespretno verbalno komunicirati, dok istovremeno njegovo tijelo klizi iz sjedećeg položaja prema tlu s upornim nastojanjima da pronađe stabilnu, sigurnu poziciju na stolcu pored nje. Ona je odsutna, možda tek melankolično umorna. To je odlomak koreo-izvedbenog materijala gdje se kvaliteta pokreta drastično mijenja uz popratnu zvučnu pozadinu koja podsjeća na pokvareni stroj – njihovi pokreti postaju intenzivno artikulirani, minuciozno isprekidani, tijek pokreta se fragmentira, dok tijela oštro prodiru u prostor – emotivno stanje nemira dodatno je naglasilo titrajuće svjetlo, čija je uloga tijekom predstave izvrsno koncipirana.
Scenski prostor zamišljen je kao prostor njihovog doma ili možda bivšeg zajedničkog doma, dok scenom dominiraju stol i dva stolca, kuhinjski pribor odnosno, različiti kućanski rekviziti. Kostimi su nadahnuti svakodnevnim outfitom. Scene se glatko, polako izmjenjuju, dok pratimo etide partnerstva, stvaralačku igru solo dionica i dueta u ekspresivnoj izražajnosti tijela.
Priča je ujedno prožeta toplim humorom, što je u odličnoj dramaturškoj razradi ideje unijelo kap bliske svakodnevice i lakoću dramatičnog doživljaja priče. Izvođači neprestano osvajaju prostor strašću zrelog, intuitivnog partnerstva. U pojedinim scenama svjedočimo izrazito suptilnim duetima, intuitivnom razumijevanju tjelesnog govora, a njihova tijela kao čuvari uspomena i sjećanja jasno se artikuliraju, bilo u dodiru s podom ili kroz prostor ili u izravnom kontaktu tijela.
Posljednja scena me snažno asocirala na rusko-francuskog slikara Chagalla i njegove lebdeće ljubavnike. Predstava završava kolokvijalno rečeno divljim solom izvođačice, istovremeno snažnim i krhkim u tjelesnom izrazu, preciznim i lepršavim u artikulaciji, nestvarno moćnim u rastvaranju – širenju prostora kretanja. To gotovo dematerijalizirano tijelo žene prkosi gravitaciji u apsolutnoj posvećenosti ljubavi, ostavljajući nam dojam efemerne pojave, te se zbunjeni pitamo, je li stvarna ili tek uspomena? Predstava završava zagrljajem. Trenutkom smiraja. U trenutku kada je Akira zagrli, baš poput Chagallovih ljubavnika, znamo da priča ipak ima sretan kraj.
Together to get there je priča o ljubavi, univerzalnoj temi u kojoj su mnogi umjetnici pronašli svoje nadahnuće, smisao i utjehu. Laly i Akira proveli su nas kroz osjetljivo putovanje istraživanja transformacije odnosa u igri moći i krajnosti, u bolnoj potrazi za zajedničkim odgovorom na naizgled jednostavno pitanje: “Do you love me?”.
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 20. rujna 2024.
Together to get there
koreografija i izvedba Laly Ayguadé, Akira Yoshida
skladatelj & dizajn zvuka Donald Beteille, dizajn svjetla Ferkim Izko, kostimi Ferran Casanova, produkcija Akira Yoshida, Laly Ayguadé, distribucija André Barros, Akira Yoshida, Laly Ayguadé, umjetnički savjetnik Jordi Oriol Canals
