Plesna scena.hr

Umijeće apneje s kritičkom poentom

Out of the Blue, kreacija Frédéri Vernier i Sébastien Davis-Vangelder

• 
  
  Zamišljajući svoj ljetnikovac Tvrdalj u hvarskome Starome Gradu, renesansni čovjek Petar Hektrović namijenio je u njemu zasebne prostore bićima zemlje, vode i zraka. Hektorovićeva tvrđavica, „gdje bi“, kao što piše Šime Ljubić (Stari pisci hrvatski, 6, Zagreb, 1874., str. V.), “u slučaju neprijateljskoga napadanja sjegurno utočište naći mogli ne samo njegovi baštinici, nego i gradsko stanovničtvo, a za mira povoljni zaklon putnici i siročad“, imala je tako kokošinjac i golubarnik, ograđeni prostor za životinje i čak dva ribnjaka. Osim onog s ciplima u morskoj vodi i jedan manji, kojemu se danas ne zna točan položaj. Upravo su vrt i ribnjak bili potpuno završeni još tijekom Hektorovićeva života, iz čega se može zaključiti da su mu baš te teme, kao mjesta sklada s prirodom i time potencijalna boravišta muza, bile najvažnije. Analogno idejnoj vodilji Hektorovićevog oblikovanja idealnog renesansnog staništa, sa stajališta fizičkog teatra tijelo je svakako kuća, zatim i tvrđavica no sa stajališta cirkuske umjetnosti zaljubljene u eksperimentiranje s gravitacijom, s granicama percepcije i egzistencije, ta je kuća vrlo rijetko prizemljena ili uzemljena. A cirkuska je umjetnost, čini mi se, unatoč brojnim primjerima dosezanja kraja u umjetničkim istraživanjima prošlog stoljeća, još uvijek s uistinu neupitnim povjerenjem posve iskreno zapitana, gdje to danas stanuju muze pa ih traži i u zraku i u vodi. Odnosno, postavlja pitanje tko je kome pozvan u goste?
  
  Potencijal istraživanja podvodnih umjetničkih formi, s početkom novog milenija sve češće intrigira i vizualne i izvedbene umjetnike. Najnoviju interpretaciju ribnjaka u čijim se vrtlozima gnijezde muze, pardon akvarija u kojemu se gnijezde ljudi nedavno smo imali priliku vidjeti u Zagrebu, zahvaljujući suorganizaciji zagrebačke Cirkorame i splitskog Festivala neobičnih obitelji te brojnih partnera uključenih u podršku projektu. Riječ je o gostovanju izvanrednih Frédérija Verniera i Sébastiena Davis-Vangeldera, dvojice akrobata i ronilaca na dah, s predstavom koja je premijerno prikazana 2022. godine u La Brèche u Cherbourgu u sklopu Spring Festivala te od tada putuje Francuskom (gdje se u vokabularu recentne cirkuske umjetničke prakse sve češće koriste akvariji).
  
  Za potrebe predstave korišten je akvarij zapremnine osam tisuća litara vode, postavljen u veliku halu paviljona Zagrebačkog Velesajma, gdje je zajedno s gledalištem ograđen crnim zastorima, čime se stvorilo komornije okruženje, blisko crnoj kazališnoj kutiji. Time je akvarij dobio scenu kao i mogućnost slojevitijeg čitanja, poput televizora u koji likovi ulaze i izlaze, pokrećući sudar svjetova. S jedne je strane zbiljski svijet određen fizičkim zakonitostima ljudskog organizma, svijet izvan akvarija u kojemu je umijeće apneje izvanredna sposobnost stečena predanim treningom i strahovitom izdržljivosti, što je demonstrirano na samom početku u gotovo petominutnoj podvodnoj meditaciji Sébastiena Davis-Vangeldera. S druge je strane voda i svijet kritičke refleksije u njoj. Onaj u kojemu nam se voda vraća kao prapočelo života, kao fetalna uronjenost u stanje prije buđenja svijesti. Također i kao onaj svijet u kojemu nam sam Narcis okreće obraz na uvid, obraćajući nam se putem vodenog otiska kolektivne prisutnosti na planeti.
  
  Kako o tome šapuću muze? Započinje doku-izvještajnim prikazom jednog od uobičajenih sportskih treninga praćenog opuštenim razgovorom dvojice prijatelja, koji Sébastien ispunjava prepričavanjem događaja u kojemu mu je apneja spasila život, kada se kao dječak s triciklom nehotice sjurio u more i zaglavio pod dokom, ostajući bez zraka. Zatim stojeći na vrhu akvarija, i pozdravljajući se na odlasku, protagonisti zagrljajem oblikuju most. Polako međusobnu udaljenost naprežu gotovo do pune širine akvarija, dok se zagrljaj ne raskrili u nemogućnosti dohvaćanja drugoga i pukne, a oni padaju u vodu. Igra započinje ludorijama uobičajenima za dječje parkove. Klackaju se, zahvaljujući gromadi kamena kojom se dobacuju poput lopte, a ona ih naizmjence, svojom težinom potiskuje prema dnu, preskakuju jedan drugoga u maniri igre trule kobile, iz igre lovice prelaze u igru jahanja konjića. Dodirivanje i zagrljaji prepliću se s guranjem i hrvanjem. Svaka gesta se rasteže u trajanju, tijela plutaju, mjehurići pršte, a dvojica akrobata izražavaju polet razulareno i slobodno, opušteno i usporeno poput riba u vodi. Naizmjence uzimaju zrak i vraćaju se pod vodu, zrak i voda se miješaju. Međutim, u ljudskom akvariju voda nije dovoljna.
  
  U poigravanju s modalitetima antigravitacijskog života pod vodom, oni unose i gomilaju plastične spremnike u koje se toči i na slamku pije voda, kojima se prenose zalihe zraka, a kad ga usidre na sve četiri strane poput šatora, plastični spremnik služi kao zaklon i krov nad glavom, no i kao bazična evokacija tehnoloških instrumenata – zvučne kutije ili monitora. Uz promjenu glazbe, infantilna igra se postupno pretvara u mladenačko partijanje i slobodoumnu razmetljivost, u poigravanje s precioznim kostimima i plesnim elementima. Taj sirenski pjev muza pomalo upućuje u rasplet situacije, kada uslijede novi zaroni, ovaj put uz pomoć užeta, uz oprez odrasle dobi u kojoj muze pozivaju na odgovornost. Disanje praćeno vizualnim ritmom oslobađanja mjehura, suigra dvojice izvođača usporava u ritmu, usklađenost rasvjete i glazbe pridonose mirnijem, kontemplativnijem i ozbiljnijem tonu. U ovim trenutcima publika se uljuljkava u čarobnu lakoću i spokoj vodenog svijeta. Međutim, u završnici tog dubokog zarona više nema života. Akvarij je slika pustoši, pretrpana beživotnim objektima. Umjesto plesa transparentno svjetlucavih meduza, rasutih kosa lelujavih morskih trava i sporog migoljenja podvodnog života, na staklenom ekranu akvarija rastežu se hrpe plastičnih vrećica koje levitiraju poput sablasti naše civilizacije. Plastične krpe čine tužnu postelju što kruži oko beživotnih tijela ronioca, oblažući smisao ovog pejzaža kritičkom poentom. Umjesto utočišta u kojemu se pronalazi spokoj praćen šapatom muza, kakvom je nekada težio Hektorović, u ovoj se slici suočavamo s reprezentacijom neupotrebljivih ostataka nečega što je nekad bilo živo.
  
  I jest, u dramaturškom oblikovanju likovi možda nisu posve emocionalno opipljivi po sebi i ne uvlače gledatelje u identifikacijske obrasce po psihološkom ključu. Međutim, u tako neosobno strukturiranom pogledu na problematiku upravo i jest suština ove predstave, beskrajno dojmljive u izvedbi, jasne zbog čitljivog koncepta i time komunikativno prilagođene masovnoj publici. Naglasak na tendencioznoj simbolizaciji suodnosa protagonista i njihova okruženja relevantan je i kritički važan. Vještina dvojice umjetnika zadivljujuća je, njihova je suigra puna topline, a uz takvo znalačko vodstvo voda u kojoj dišu donijet će i poetsko ispunjenje svakome voljnome da ga u njoj samostalno traži.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 3. listopada 2024.
  
  Out of the Blue
  kreacija i izvedba: Frédéri Vernier, Sébastien Davis-VanGelder
  vanjsko oko Mathieu Despoisse, dramatrugija Delphine Lanson, scensko upravljanje Nicolas Julliand, dizajn rasvjete Vincent Griffaut, dizajn zvuka Hans Kunze, trening apneje Rémy Dubern, izgradnja akvarija Franz Clochard – Live mechanics, rekviziti i kostimi Emmanuelle Grobet
  produkcija i upravljanje turnejom AY-ROOP i La Dérive
  

Piše:

Jasmina
Fučkan