Um misli, ali tijelo zna

Intervju: Eleonora Magdalena Vrdoljak, plesna umjetnica i pedagoginja

  • Eleonora Magdalena Vrdoljak, foto: Joanna PaciorekEleonora Magdalena Vrdoljak mlada je plesna umjetnica, pedagoginja i autorica plesnih projekata. Odrasla je u Velikoj Gorici, gradu nadomak Zagreba. Upravo joj je ta sredina svojom živom scenom amaterskih plesnih udruga i školom suvremenog plesa otvorila put prema profesionalnom radu. Umjetnička škola Franje Lučića u Velikoj Gorici nedavno je proslavila pedeset godina od svog osnutka daleke 1973. godine, prošavši razvojni put od nastave samo triju instrumenata do današnjega kompletnog osnovnoga i srednjoškolskoga glazbenog i plesnog obrazovanja. Škola je rasla zajedno s gradom i brojem njegovih stanovnika nudeći sugrađanima mogućnost ulaska u svijet umjetnosti nadomak glavnome gradu. Velik je to prinos decentralizaciji umjetničkog obrazovanja.

    Eleonora Vrdoljak, završivši preddiplomski studij na plesnom odsjeku Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, nastavila je svoje obrazovanje na Royal Conservatoire Antwerp. Trenutno živi na relaciji Zagreb – Bonn, surađuje s domaćim plesnim autorima te je članica CocoonDance, njemačko-švicarske umjetničke organizacije čije je sjedište u Bonnu. Plesna je to kompanija koja je gostovala u Zagrebu još 2020. godine s predstavom Body Shots nastalom u koprodukciji spomenute kompanije, Zagrebačkoga plesnog centra i Državnoga kazališta u Darmstadtu. Već to gostovanje nagovijestilo je da se radi o autorici, Rafaeli Giovanoli, sa zanimljivim promišljanjima tijela u vremenu i prostoru, a Eleonora Vrdoljak imala je priliku biti jedna od plesačica u tom projektu (vidi ovdje).
    CocoonDance Company: Vis Motrix, kor. Rafaële Giovanola, foto: cocoondance.net
    Povod ovom razgovoru je Eleonorino sada već raznovrsno pedagoško, autorsko i izvođačko iskustvo te ponovno gostovanje navedene kompanije na ovogodišnjem 41. Tjednu suvremenog plesa s predstavom Vis Motrix. Predstava je izazvala veliko zanimanje domaće plesne zajednice (više ovdje). Kako navodi Klaus Keil, novinar njemačke plesne mrežne stranice Tanzweb.org, „tijela plesača u predstavi izgledaju kao vanzemaljci u formi, u pokretu, u odjeći. Čini se da dolaze s drugog svijeta. Ne ljudi, ne životinje, ne strojevi – a ipak ponešto od svega: hibridna bića.“

    Sjajna je to predstava u kojoj plesači gube čovjekoliki oblik i kroz svoju neosobnost istražuju i stvaraju neko drugo tijelo. Demonstrirajući tjelesnu snagu i izdržljivost, koristeći nisku prostornu razinu, odbacujući bilo kakvu mogućnost vertikalnoga kretanja, plesači svojim slalnim (pre)grupiranjem publiku odvode u svijet koji nije ovozemaljski. Pitamo se: koji je to svijet? S Eleonorom razgovaramo u Zagrebu, na početku još jedne kazališne sezone.

    Jedna si od rijetkih osoba koja je prošla obrazovnu vertikalu suvremenog plesa u Hrvatskoj. Možeš li nam reći koji je bio tijek tvog plesnog obrazovanja u Velikoj Gorici? Što je svaka razina obrazovanja značila za tvoj umjetnički rast?

    Moji prvi plesni koraci dogodili su se u ranim dječjim godinama u plesnim dvoranama u Velikoj Gorici, istim onima kroz koje je do danas prošlo i dalje prolazi i obrazuje se more mladih plesača. Vrlo sam rano bila svjesna svoje namjere i cilja vezanog za ples. Imala sam sreću da sam u sebi znala da je to moja buduća profesija, no početak je bio jednostavan jer nisam previše razmišljala, samo sam osjećala da je to za mene naprosto ispravno. Ispravna odluka, ispravno mjesto na kojem trebam biti, ispravna okolina. Sve je bilo u poravnanju s mojim unutarnjim afinitetima. S vremenom i odrastanjem nekako je normalno da se profiliraju težnje, promišljanja i pristupi radu, pa se upravo to dogodilo i meni. Kroz srednjoškolsko plesno obrazovanje javila se i želja za profesionalnim usavršavanjem i akademskim obrazovanjem.
    CocoonDance Company, Bonn, Njemačka: Body Shots, kor. Rafaele Giovanola, foto: Neven Petrović
    Svoje obrazovanje nastavljaš na Akademiji dramskih umjetnosti, na Odsjeku suvremenog plesa kao prva generacija studenata upisana na novoosnovani studij 2013. Možeš li nam reći s kakvim si ambicijama upisala taj dugo iščekivani studij i koliko te on usmjerio da pronađeš svoj umjetnički izričaj?

    Zanimljivo je da sam kroz svo svoje plesno obrazovanje, osnovno, srednjoškolsko i akademsko imala priliku biti prva generacija. To uvijek znači krčenje puta, a ono ne uključuje komfor koji nosi dugogodišnja tradicija. Studij plesa bio je zaista dugo iščekivan i u trenutku otvaranja svi koji smo ga upisali bili smo istovremeno vrlo uzbuđeni i voljni iznijeti sve potencijalne poteškoće koje nadođu. Studij plesa zahtijeva veliku predanost, posvećenost, disciplinu. U potpunosti konzumira i tijelo i um, vrijeme, energiju… Sjećam se da sam za vrijeme studija plesa paralelno radila, predavala ples djeci i studirala već započeti studij filozofije. Mislim da nikad nisam imala više iscrpljujući period života od toga. Izašla bih ujutro u šest sati s ogromnim ruksakom i vratila se doma u 23 sata. Dakle, moja je motivacija i želja morala biti jasna. Moj je umjetnički izričaj zasigurno oblikovan akademskim obrazovanjem, ono mi je otvorilo mogućnosti i potkovalo me u profesionalnom smislu. Međutim, umjetnički izričaj nešto je što treba biti u kontinuiranom razvoju i nadograđivanju tako da je ono sad već i u odmaku od polazišne točke.

    Nakon Zagreba odlaziš u Antwerpen…

    Moj odlazak u Antwerpen proizašao je iz želje i potrebe za promjenom, kako profesionalnom tako i privatnom. Iskustvo studiranja, rada i života u inozemstvu donijelo mi je nova profesionalna poznanstva, prijateljstva i izazove koji su me osnažili i dali mi uvide prvenstveno u vlastite kapacitete i mogućnosti, a zatim i osvježenu perspektivu plesne struke. Obogaćena tim iskustvom jasnije razaznajem što me istinski zanima, čemu želim dati svoju pozornost, a što više ne ulazi u moj fokus.
    CocoonDance Company: Vis Motrix, kor. Rafaële Giovanola, foto: cocoondance.net
    Tijekom svog studija u Antwerpenu baviš se pedagoškim radom, ali surađuješ i s hrvatskim autorima i umjetničkim organizacijama poput UO Koreokroj, Trafik, Plesni art laboratorij.

    Plesači i plesni umjetnici moraju biti dobri menadžeri vremena, usklađivanje rasporeda sa svim angažmanima i projektima može biti izazovno, ali jedna sam od onih što vjeruju da gdje ima volje, ima i načina. Ja sam, eto, volje imala, pa sam tražila i načine da ostvarim sve ono što sam u tom trenutku smatrala bitnim.

    CocoonDance je švicarsko–njemačka umjetnička organizacija koja djeluje već 24 godine, producira i izvodi u nezavisnom kazalištu Theater im Ballsaal u Bonnu, a od sezone 2004./2005. pokreće instituciju za nezavisnu umjetnost sa širokom mrežom djelovanja ne samo unutar umjetničkog svijeta, nego i u oblasti kulturnog obrazovanja. Kako je došlo do tvoje suradnje s CocoonDance? Koji su glavni umjetnički principi njihova rada?

    Počela sam surađivati s CocoonDance nakon audicije koja je održana u ZPC-u u svrhu koprodukcije i stvaranja novog rada. Prošla sam audiciju i otada sam dio tima Rafaele Giovanole, koja je koreografkinja i umjetnička direktorica kompanije, ima vrlo bogatu plesnu karijeru te je između ostaloga godinama bila plesačica u kompaniji Williama Forsythea. U radu upravo principi improvizacije pri kreiranju materijala i odabiru vokabulara određuju i definiraju tijelo koje u brojnim radovima ima kvalitetu „neljudskosti“ ili neke vrste pomaknuta tijela koje ima odliku mehaničkog tijela. CocoonDance od 2017. razvija svoj Movement Glossary, aplikaciju kroz koju arhivira svoje principe tjelesnog jezika i rada, ali i aktivno uključuje publiku, neplesače koji mogu sudjelovati u taskovima zadanim u aplikaciji te tako biti dio plesnog identiteta te kompanije, ali i plesne zajednice općenito. Kompanija je uključena u razne sfere društva, socijalno osviještena i involvirana. Također ima i svoj pomladak, Junior Company.

    Njihovo prvo gostovanje u Hrvatskoj bilo je u studenom 2020. s predstavom Body shots. Ti si također bila jedna od plesačica. Kako si se uklopila u njihov način rada? Što si naučila kroz taj rad?

    Moje iskustvo rada s CocoonDance ugodno je i obogaćujuće. Uvjeti rada naprosto su drukčiji nego u Hrvatskoj i to se reflektira u svim sferama. Sve je jednostavno na jednoj višoj razini na kojoj su plesači zbrinuti, od organizacije proba, uvjeta u kazalištima, organizacije smještaja. Produkcijski stvari nisu idealne, ali funkcioniraju puno skladnije nego u našoj zajednici. Imaju drukčiju etiku i principe rada i za mene je bilo puno produktivnije i efikasnije raditi u takvom okruženju.
    CocoonDance Company, Bonn, Njemačka: Body Shots, kor. Rafaele Giovanola, foto: Neven Petrović
    Predstava Vis Motrix u koreografiji Rafaele Giovanole izazvala je veliko zanimanje publike na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa. Kako i sam opis predstave u programskoj knjižici kazuje, „plesači izranjaju poput fascinantnih bića, nadnaravne izdržljivosti ali i nevjerojatne lakoće“. Autorica zajedno s četiri fantastične plesačice, od kojih si jedna ti, pokazuje „hipnotičku inteligenciju u pokretu“ koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Možeš li nam reći nešto o procesu rada na predstavi?

    Vis Motrix jedna je od onih predstava u koju se čovjek zaljubi na prvi pogled. To je također jedna od najprodavanijih predstava kompanije. Toliko da ona od godine svoga nastanka 2018. do danas igra diljem svijeta i ima dvije postave izvođačica, upravo zbog svoje traženosti. Ona zahtijeva mehaničku preciznost tijela, vrlo visoku razinu fizičke izdržljivosti i magnetičnu prisutnost u izvedbi. Proces integracije svih tih parametara zahtijeva vrlo rafinirane sposobnosti slušanja vlastita tijela i tijela suizvođačica. Nas smo četiri na sceni, no fokus jedne nikad nije direktno usmjeren na drugu. Mi smo umrežene u tjelesnoj pažnji tako da svaki, pa i najmanji mikropokret bilo koje od nas utječe na stvaranje kompozicije i donošenje odluka koje moraju biti donesene brzo jer su posljedične za ostatak grupe. Ono što je zanimljivo jest da naša tijela imaju brojne restrikcije kojih se moramo pridržavati i koje nam otežavaju i ograničavaju percepciju. Predstava je napravljena tako da ima stabilnu strukturu. Međutim, plesačice na licu mjesta donose odluke i stvaraju build-up i dinamiku cijelog piecea.

    Paralelno s Akademijom dramskih umjetnosti diplomirala si i na diplomskom studiju filozofije s temom Pitanje i problematika utjelovljenog uma. Nalazimo li i tu neku poveznicu s plesom?

    Moj diplomski rad bio je pokušaj razumijevanja i pomirenja mojih dviju strasti. Jedna koja pripada u domenu apstraktne spoznaje, druga u domenu iskustva. Mislim da zapadna tradicija uvelike daje premoć umu kao superiornijim nad tijelom, no smatram da je važno isticati i inzistirati na nevjerojatnoj količini iskustvenog znanja, materijaliziranog znanja koje tijelo svakodnevno pohranjuje. Tijelo ima svoj jezik i zakonitosti. Pokret bi bio osnovna jedinica ili abeceda tog jezika. Pokret je odlika svega živog i on je toliko neposredan i sveprisutan da pronalazim nevjerojatnim koliko ga malo kao ljudski rod istinski razumijemo i (ne) znamo čitati.

    Zato, kada govorimo o pomicanju tijela u prostor percepcije i mišljenja, zapravo mislim da govorimo o iščitavanju kodova tijela ili reprogramiranju tjelesnih kodova. Um, dakle, informira tijelo i daje mu upute, ali i obrnuto, tijelo ima svoju autonomiju i to je odnos koji je recipročan. Naša su tijela arhiva našeg života, zapisi uspona i padova, ozljeda, pogrešnih odluka, pametnih odabira, spremišta radosti, nevjerojatno inteligentni strojevi. Zaboravljamo da ulaz do dubokih spoznaja ne mora biti, a često i nije, onaj kroz vrata intelekta nego kroz iskustvo i bogatstvo tijela. Um misli, ali tijelo zna.
    CocoonDance Company: Vis Motrix, kor. Rafaële Giovanola, foto: cocoondance.net
    Koji su ti planovi za daljnji rad?

    Ono što mogu za sebe reći jest da sam prilično znatiželjna osoba u vječitoj potrazi za onime što me ispunjava i donosi mi osjećaj svrhovitosti. Važno mi je biti okružena umjetnošću i biti njezin dio. Promjene koje su se dogodile u posljednjih nekoliko godina mog života oblikovale su me i dale mi osjećaj uzemljenosti. Život je prema meni bio i jest velikodušan i takvoga ga želim obgrliti, kroz sve izazove i ljepote koje nosi. Njegovanje autentičnosti i vlastita integriteta kao i stvaranje potentnih uvjeta za rast vrijednosti su koje nosim u svoj rad. One su ishodište mojih odluka, i pedagoških i umjetničkih.

    U mom radnom okruženju (koje je trenutno na relaciji Rijeka – Zagreb – Bonn – Bruxelles), nalazi se puno djevojaka i mladih žena kojima želim prenijeti svoja znanja i osnažiti ih u pronalaženju vlastita izraza i glasa. Pedagoški rad velik je dio moje prakse i u svojoj blizini volim imati ljude koji su inovativni, kroz koje učim i kojima mogu osigurati alate za borbu, postavljanje jasnih granica, rušenje starih paradigmi i potencijalno kreiranje novih. Uskoro me očekuju i novi projekti, uzbudljive suradnje i rezidencije, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, ali o tome više možda u sljedećem intervjuu?

    © Tanja Stipčević, PLESNA SCENA.hr, 15. listopada 2024.