Plesna scena.hr

Igra staklenih kosti

Troubleyn i Javna ustanova u kulturi HVAR 1612: I Believe In The Legend Of Love, autor Jan Fabre

• 
  
  U prekrasnom, najstarijem građanskom kazalištu u Europi, smještenom u luci, nad arsenalom u Hvaru na Hvaru (pa kad izađete iz dvorane na kamenu terasu otvori vam se panorama grada, brda, neba i mora), ovo ljeto se zahvaljujući Javnoj ustanovi u kulturi HVAR 1612 smjestio znameniti umjetnički par: kontroverzni belgijski vizualni umjetnik i redatelj Jan Fabre i jedna od njegovih Ratnica ljepote, hrvatska izvođačica Ivana Jozić. Njihova umjetnička suradnja unutar Fabreove kazališne trupe Troubleyn traje preko dvadeset godina, a meni je ovo bio njihov treći zajednički rad i treći Ivanin dramsko plesni solo. Ivana Jozić me prvi put fascinirala kao Fabreov Anđeo smrti, u istoimenom radu koji je gostovao na Festivalu svjetskog kazališta u rujnu 2006. Karizmatična, moćna, provokativna izvođačica, Crni anđeo u čijoj se napetoj tjelesnoj mijeni preoblika bore moć animalnog vitalizma i božanska ljepota vodila je predstavu iz središta scenskog prostora okružena, opkoljena publikom natisnutom oko nje.
  
  Dvije godine kasnije, također na Festivalu svjetskog kazališta Ivana Jozić i Jan Fabre gostuju s Another Sleepy Dusty Delta Day (više ovdje) i ta predstava mi se vratila kao fleshback nakon hvarske premijere I Believe In The Legend Of Love. Naime i jedna i druga predstava imaju kao okosnicu Ivaninu omiljenu pjesmu Ode to Billy Joe Bobby Gentry i Fabreovo ljubavno pismo, kao umjetnički i filozofski odgovor i transpoziciju u tijelo i misao ljubavi, ljubavnika / Dragog / Lancelota pred spoznajom smrti kao svojevoljne odluke tjelesnog kraja. U obje predstave Ivana je Ona koje se to tiče, kojoj je pismo upućeno, uostalom ona je tu pjesmu i donijela, otkrila i poklonila Fabreu u vrijeme kada je ta umjetnička veza imala i duboke intimne korijene. Ta pjesma i pismo se njome prelijevaju, ona pjeva i čita (a zna napamet) neprestano se vraćajući pismu koje čuva u njedrima. Ta dva artefakta duboko prožeta i usidrena u njezinom izloženom, fizičkom, izvođačkom biću i u Fabreovoj režiji proizvela su dva različita rada, koja me neobično snažno asociraju na dva posve različita i dramaturški oprečna čina Giselle, baleta koji je „suprotstavljajući realizam jedne životne priče u prvome činu fantastičnome sadržaju drugoga bijelog čina, poslužila je kao model za sva kasnija velika baletna djela“. Ovdje i onkraj. Prvo onaj zemlje i sela, sunčani i žuti, ženstveni i tjelesni, uz životnu radost zaljubljene seoske djevojke, strast i bol koju se (na Delti) zaljeva alkoholom. I onaj tamni, mistični prostor prijelaza, u kojem lebde prozračno bijele silfide, ili plavičaste staklene kosti, gdje se u noćnoj tami gube granice tijela, vode, zemlje i neba. Sve je suprotno u ta dva dijela Giselle, kao i u ta dva rada Fabrea i Jozić, osim ljubavi koja u svom samobnavljajućem trajanju otvara nove dimenzije duha. Ili se barem u to, u tu legendu, vjeruje da bi se moglo nositi sa životom?
  
  (Mala digresija s razlogom: Giselle je balet, antologijsko, svevremeno kazališno djelo europskog romantizma i ženski lik koji svjedoči ljubav kao najviši princip života, s obje strane linije smrti. Ta ljubav koja je jedina prava tema umjetnosti nadrasta zemaljske okvire, i nije ostvariva na ovostranoj tjelesnoj razini, ali svojom sladostrasnom čežnjom otvara dimenziju vječnosti, odnosno umjetnosti. No, korijeni su uvijek u zemlji. Giselle je posveta karizmi, ljepoti i plesačkom talentu Carlotte Grisi, i djelo nadahnuto ljubavlju. Voljeli su je i Théophile Gautier, autor libreta nastalog na temelju slavenske legende o šumskim vilama i koreograf Jules Perot.)
  
  Oda Billy Joeu je prizvala legendu o ljubavi. A Another Sleepy Dusty Delta Day je u I Believe In The Legend Of Love dobila svoj noćni odraz u vodi pod mjesečinom. Čudna je i uzbudljiva i lijepa i silno tužna ta oda, pjesma kojom autorica, prema definiciji forme: slavi, iskazuje privrženost i odaje počast mladom Billyju, nesumnjivo žrtvi ljubavi. Stihovi teku iz pozicije djevojke, pripovjedačice, tajne sudionice, jedine koja vjerojatno zna pozadinu cijele priče, ili barem sluti što se dogodilo, i osjeća se na neki način krivom zato što je Billy Joe MacAllister tog 3. lipnja, uobičajeno pospanog i prašnjavog dana na Delti skočio s mosta Tallahatchie u vodeni bezdan. Ona tijekom pjesme ništa ne kaže do kraja, umjesto toga posreduje niz banalnih detalja iz svakodnevnog obiteljskog razgovora za stolom u koji se onako usput upliću informacije o Billyjevom slučaju, vijesti iz Choctaw Ridgea, što samo lagano, ali neumitno podebljava slojeve tuge, do posljednje strofe i „sadašnjeg trenutka“ nakon mnogo godina, u kojem se puno toga u obitelji promijenilo, a ona i dalje redovito bere cvijeće na Choctaw Ridgea i baca ga u mutnu vodu s mosta Tallahatchie.
  
  Kad je na kraju izvedbe Another Sleepy Dusty Delta Day oznojena i prljava, očajna Jozić u posljednjoj repeticiji došla do posljednje strofe pjesme, i vrisnula: „I believe in the legend of love!!!“ doživjela sam to više kao čin očajničkog hvatanja za slamku nego povratkom nade. Činilo se da se želi natjerati, uvjeriti da vjeruje, da treba vjerovati. U novom radu izvedenom 5. rujna 2024. u Hvarskom kazalištu, I Believe In The Legend Of Love Jan Fabre i Ivana Jozić se nakon petnaestak godina vraćaju istoj temi na sasvim drukčiji način. Nema sumnje da kreću iz nove, drukčije životne pozicije kako autora tako i plesačice. Izvođačko tijelo s godinama nešto gubi a nešto dobiva; kako je govorila Isadora Duncan (koja je, usput, kažu, nekad nastupila i u Hvarskom kazalištu): „Uvijek će biti pokreta koji su savršen izraz baš tog pojedinačnog tijela i te pojedinačne duše.“ Ivana je već neko vrijeme prisutnija u glumačkim ulogama i pri ovom ju je povratku u plesni izraz i samu iznenadilo koliko još uvijek voli ples, kako se ugodno osjeća u tom, svom izvornom, mediju.
  
  Fabre je autor teksta i scenografije, snimatelj i redatelj. Njegova scena je instalacija u kojoj lebde i leže kosti od tamnog stakla i Ivana se kreće između njih, koristeći i njihov zvonki zvuk. (I priziva parafrazu poznata Hesseova naslova; igra staklenih kosti.) Kad kucne kost o kost, kao čašom o čašu, krene novi odlomak teksta koji se nastavlja u fluidnom pokretu kroz tijelo. Situaciju tjelesne izvedbe, teksta i pokreta u plavičastom, mračno poetičnom limbu, dodatno omekšavaju glazba i projekcija tijela koje tone, pluta ispod vode, utopljenici koji se u vodenom mediju čine istovremeno i mrtvi i još uvijek živi. A u Hvarskom kazalištu je vizualna dimenzija predstave dobila još jedan začudni moment. Naime, projekcija koja ide po cijelom horizontu ovdje ima specifično zaleđe: u zadnjem planu, na stražnjem zidu pozornice je prekrasna, blijeda freska (1819.) gradske vedute s klasičnim motivima kolonade, paviljona, čempresa, koja se kroz vizuru projekcije koja prostor izvedbe smještava ispod površine vode čini poput ostataka Atlantide. Što je još jedna legenda naše civilizacije.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 30. listopada 2024.
  
  I Believe In The Legend Of Love
  autor teksta i scenografije, snimatelj i redatelj Jan Fabre
  izvodi: Ivana Jozić
  skladateljica i izvođačica glazbe Alma Auer, dramaturg Miet Martens, oblikovatelj svjetla i scenski tehničar Wout Janssens
  produkcija: Javna ustanova u kulturi HVAR 1612 i Troubleyn

Piše:

Maja
Đurinović