Plesna scena.hr

Iz jednostavne geste vijorenja zastave

41. Tjedan suvremenog plesa, Vol. II, Zagreb, 23. listopada – 5. studenoga 2024.: Ara!Ara!, autori: Ginevra Panzetti, Enrico Ticconi

• 
  
  Finalnu večer jesenske sesije 41. Tjedna suvremenog plesa obilježila je dojmljiva autorska predstava izvrsnog talijanskog dua, Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija, međunarodno nagrađivanih i talentiranih umjetnika koji zajednički stvaraju od 2008. godine. Oboje su diplomirali na likovnoj akademiji u Rimu te zatim polazili Stou, osebujnu školu za ritmički pokret i filozofiju, koju je u Ceseni u Teatro Comandini od 2003. do 2008. vodila Claudija Castelucci, dramaturginja, koreografkinja i pedagoginja posvećene proučavanju cirkularnog ritmičkog kretanja, što ju je vodilo ka upoznavanju arhaičnih, narodnih plesova na području povijesne rumunjske pokrajine Moldavije, gdje je u tu svrhu boravila. Panzetti i Ticconi već četrnaest godina žive u Njemačkoj, a međunarodnu pozornost privukli su autorskom koreografijom Harleking (2018.) od tada predstavljenoj na brojnim važnim festivalima. Harleking je 2020. gostovao i na Festivalu u Svetvinčentu (više ovdje). Koreografija predstavljena u zagrebačkom ZPC-u, Ara!Ara! iz 2021., inicijalno čini drugi dio svojevrsnog konceptualnog diptiha koji obuhvaća raniji rad AeReA iz 2019., ali i kasniju nadogradnju u mediju filma Silver Veiled, koji je naručio Dublin Dance Festival.
  
  U predstavi Ara!Ara! ostvarenoj iz domišljatog motivacijskog spoja vokabulara suvremenog plesa i akrobatike, središnje mjesto ima vijoreći rekvizit – zastava, čiju prisutnost na sceni simbolično podcrtava i heraldički potkrijepljena igra scenske rasvjete posvećene čitanju grba, koja izmjeničnim svjetlosnim naglascima na površini podija ritmizira geometrijsko segmentiranje četvorina. Prema objašnjenju iz umjetničke izjave autora, naslov se referira na izbor papige are kao provodnog motiva, popularne, egzotične, cirkuske životinje s kapacitetom oponašanja ljudi. Doslovno slijedeći boje zastave moglo bi se zaključiti da se specifičnije radi o vrsti modro-žute are (Ara ararauna), no umjetnička interpretacija amblematske životinje je oslobođena doslovnosti i za autore je, uzimajući u obzir mnogostrukost dotaknutih slojeva značenja i asocijacija, predstavljala tek ulaz u mogućnosti razrade scenskih bića i njihova suodnosa. Namjerno podvlače i drugu mogućnost tumačenja riječi ara u značenju žrtvenik, oltar, što se dijelom povezuje i sa značenjem obilježenim snažnom solarnom simbolikom koje perje ove ptice južnoameričkih krajeva tradicionalno ima u obredima pretkolumbovskih kultura. Prema mom doživljaju gustih simboličnih naznaka koje se vješto provlače između intimnih i javnih odnosa moći, odnos prema motivu je najbliži duhu traženja šamanskog vodstva, u kojemu krilato biće postupno udahnjuje život protagonistima i njihovom putovanju ili letu kroz transformacije u odnosu jednoga s drugim i s okolinom.
  
  Strukturalno predstava ima prepoznatljivu trodijelnu kompoziciju, ali slobodno naznačenu i dinamično pulsirajuću, s uzletima i klonućima, s višestrukim naznakama slabljenja intenziteta i novih izboja. U prvom se dijelu protkanom koreografskom suigrom okolišanja dvaju bića, pokretima sporog i laganog približavanja i razdvajanja razvija polarizirajuća dinamika moći i nježno-oštrog energetskog nadvladavanja u bliskom odnosu koji se opliće oko jedne zastave (žute boje). U drugom dijelu, gdje se nastavlja zvučni plan odrješitog energičnog ritma bubnja koji najavljuje juriš, svatko ima zastavu svojih boja (žute i plave boje), a naglašeniji je teritorijalniji karakter kroz aktivirani odnos svjetlosne razdjele prostora i pojedinačne opsege kretnji. Obrasci cirkularnih pokreta se povezuju u usuglašeni nizu kretnji i ravnopravni let oba krila kroz sve prostorne planove scene. Treći dio donosi žestoku završnicu u kojoj šamanska ara oživljava kao scensko biće čija zastava nosi žuto, plavo i purpurno perje. Spojena iz dva lika, ali nošena divljim kricima cijelog jata. Dotadašnji konkurenti i partneri stopljeni su u dvokrilo biće (jer se dvije zastave napokon spajaju u jednu), čija je gibljivost prožeta naglašenom sporom nježnosti, puna senzualnog mira i mistične ljepote životnog ciklusa; naizmjenično, jedan dio umire a drugi se zatim rađa. Međutziim, njena je sila snažna i također dvostruka; bez ustezanja izražava kapacitet bijesa, straha i borbe nalikujući i bijesnom heraldičkom zmaju. I u zbiru svih mijenjajućih prikaza kompleksnog združenog i razdijeljenog bića, koje ne posustaje u borbi za svoj život, razabire se cjelovitost božanske drame ili sveta povijest (prema Havelocku, Filozofija plesa) cijele vrste, drame iz koje se rađa obred.
  
  Cirkularno ritmičko kretanje, izvedeno iz jednostavne geste vijorenja zastave ishodišno povezane s brojnim ritualima u privatnom ili političkom kontekstu te nadahnuto folklornim elementima čini osnovu koreografskog vokabulara. U spretnim rukama dvoje inovativnih umjetnika, kružno kretanje zastava zadobiva uzbudljivu moć koja oblikuje veličanstvene energetske vrtloge u prostoru i proteže se duž cijele visine osobnih kinesfera plesača, pri čemu je osobito simbolično naglašen odnos tijela, zastave i tla. Taj se odnos artikulira kroz jasne vizualne oblike, kao odnos definiranih kvadranata i središnjeg polja na podiju kao evokaciji grba ili u specifičnim tjelesnim figurama nalik dvostrukom rombu. Plesači svojom kontrolom pokreta zastave pretvaraju u partnerski osamostaljen element igre, a disciplina s kojom mijenjaju intenzitete pokreta kao i besprijekoran osjećaj usklađenosti jednoga s drugim, posve obuzimaju pozornost. Kao što je u ptičjem svijetu uobičajeno, kroz svaku gestu provlači se mekoća vođena čvrstom voljom karakteristična za vještinu udvaranja, pa se i u trenutcima borbene žestine sluti neodoljiv ljubavni nagovještaj.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 8. studenoga 2024.
  
  Ara!Ara!
  koreografija i izvedba Ginevra Panzetti / Enrico Ticconi
  dizajn zvuka i kompozicija Demetrio Castellucci, scenografija Laila Rosato, kostimi Julia Didier, svjetlo Annegret Schalke

Piše:

Jasmina
Fučkan