Plesna scena.hr

Iskonski užitak ravnoteže u kaosu

Zagrebački plesni ansambl: Never Again, kor. Matea Bilosnić

• 
  
  U šarmantnoj, bogato ilustriranoj i na finom papiru otisnutoj, promotivnoj knjižici nove premijere Zagrebačkog plesnog ansambla i koreografkinje Matee Bilosnić održane 26. listopada 2024. u velikoj dvorani ZKM-a, piše: „...rođendanska zabava ili sprovod, novi susret ili oproštaj, predstava Never Again je autoričina plesna fantazija....i zamišljena je kao fantazija o konačnom kraju – osobnom, metaforičkom, fizičkom, kolektivnom ili karijernom.“ Doista u toj fantaziji rasprostiru se i nabiru frekvencije cijele skale ambivalentnih sugestija i raspoloženja, nošene žustrim valovima izvedbi vrsnih izvođačica (Dora Brkarić, Lara Kapeloto, Nataša Kustura, Luna Lilek, Silvija Musić, Linda Tarnovski), čija će tijela Bilosnić preoblikovati u suglasju s istančanom cirkuskom zlatnom niti, svojevrsnim zaštitnim znakom svoga umjetničkog senzibiliteta. Nadahnuta kostimografija Tine Spahija, koja svakim kostimom zasebno i slojevito aranžira povijesnu evokaciju na međuratno razdoblje osnažuje njezinu, u osnovi lutkarski odnosno animatorski zasnovanu viziju.
  
  Odjevene u uzorčaste, karirane tkanine, udobne blejzere, prsluke i šorceve, duge hlače i plisirane suknje, u ulaštenim cipelama i sa začešljanim frizurama, a možda i zbog ponekih bijelih rukavica, djeluju izmješteno iz vremena na više načina – iz prošlosti u sadašnjost, iz neke naslućene bivše smrti u neki novi život. Svakako, izvan okvira ljudskog trajanja. U jednom času, izgledaju kao da tek uče treptati poput lutaka prenutih iz dugotrajnog mirovanja, duhom nostalgije oživjelih iz škrinje s nekog davnog, zaboravljenog kazališnog tavana. U drugom trenutku, djeluju nestvarno iskričavo poput prizvanih duhova koji pustopašno slave život, krećući se poput vrtloga koji naizmjence pršte u visinu i širinu, da bi zatim iznenada okopnili u padu ili ponavljanju neke periferne geste poput tika. Glazbeno oblikovanje Ivone Eterović (tonota), pored ostaloga sintetizira različite zvukove inherentne stvaranju scenskog ili ranijeg filmskog organizma, poput krckanja filmske vrpce na kolutu projektora odnosno škripanja zupčanika koji kao da pokreću scenografsku mašineriju, premda scenografije na sceni uopće nema.
  
  Brižljivo su kroz vokabular pokreta i vizualne elemente označeni i značenjem nabijeni odnosi između izvan i unutar, jednako oni na sceni kao i oni uloženi u poticanje asocijacija i doživljajnih nadopune od strane gledatelja. Kada na početku svjetlost obasja scenu, plesačice stoje postrance u dva niza, sučeljeno poput figura na dva kraja šahovske, ili neke druge ploče za igru. U trenutku kada uđu u sredinu scene, početni dojam čvrstog zida ili zbijenog snopa sačinjenog od njihovih tijela rasipa se u pojedinačne, dinamične, kortljajuće proplamsaje kretnji, u osnovi toliko zasebno raznolike, guste i promjenjive, da cjelina postaje neuhvatljiva simultanom opažanju. Zrak odnosno znakovitost prostora postaje poput kovitlaca prašine, i nekako intuitivno, ali neumoljivo miriše na povijesno epizodno međuvrijeme i na ono što zatim slijedi, na bolnu strahotu, na spaljenu zemlju, na logore, na grobne jame, na mrvice i prah. Predosjećaj rata se pojavljuje kroz naznake, u procjepima između motiva i gesti, pretvarajući sugestiju povijesnog konteksta u psihološko stanje. Trenutna svijest o aktualnim ratovima, svakako je potencirala taj dojam u mom osobnom doživljaju atmosfere nadolazećeg kraja. Pa ipak težina je ubrzo otpuhana i nezaustavljivost igre je okrenula u smjeru novih, pozitivnih iznenađenja.
  
  U seriji izmjenjivanja živih slika (tableaux vivants), kompozicije koje plesačice svojim tijelima oblikuju su vizualno dojmljive, duhovite i ekstravagantne. Često su povezane nalik mreži u više slojeva, prozračnoj poput čipke ispresijecane prazninama no ujedno ispunjenoj tijelima slijepljenima u kontinuirani slijed, poput pokrenute cirkuske platforme s visećim tijelima akrobata. Ponekad je cijela slika zaljuljana, nošena ritmom gibajućih tijela. Ponekad se tek nečija stopala pomiču, nečija glava klima, nečiji se prsti lepezasto šire ili netko treperi usred zamrznute kretnje, a načelna nepokretnost ritmizirana je odabranim istaknutim elementom ponavljajućeg pokreta. I tako svaka slika diše u prostoru, ponekad i kao diptih ili triptih, kao da je pomalo film.
  
  Dinamično podatna, fluidna struktura korespondira s iznesenim sadržajem natopljenim mješavinom nostalgije i obećanja, od početka do kraja. Beskrajno je živahan taj sklop oponašanja u kojemu se nešto neobično, nemrtvo uigrava u kolektivnu formu ljudskog života, oscilirajući između trijumfalnih povorki i padova u jamu, sve dok napokon ne uskrsne u potrebi zbližavanja, u dubinama zagrljaja, u mikrogravitaciji parova i dueta, a zatim i ponovnom serijalnom slaganju nekog novopronađenog reda. Zasićeno je bogatstvo detalja kojima šest plesnih umjetnica, svaka zasebno oplemenjuju i vrlo individualizirano interpretiraju plesni vokabular, pridonoseći gibanju cjeline iz poremećene ravnoteže u neshvatljivi sklad. Never Again je predstava koja gledatelje vodi u osebujnu potragu za ravnotežom u kaosu i zauzvrat nudi iskonski užitak, ničime opterećene, slobodne i duboko kreativne vitalne igre, koja iznova i iznova sama sebe gradi i gasi.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 11. studenoga 2024.
  
  Never Again
  koreografija Matea Bilosnić
  u suradnji i izvedbi: Dora Brkarić, Lara Kapeloto, Nataša Kustura, Luna Lilek, Silvija Musić, Linda Tarnovski
  glazba Ivona Eterović (tonota), oblikovanje svjetla Saša Fistrić, kostimografija Tina Spahija, asistent kostimografkinje Luka Ščrbak, dramaturška podrška Nikolina Rafaj, fotografija Jelena Janković, grafičko oblikovanje Josip Kresović, odnosi s javnošću Sara Ivanović, umjetničko vodstvo ZPA-a Petra Glad Mažar, Petra Valentić
  produkcija Zagrebački plesni ansambl
  koprodukcija Zagrebačko kazalište mladih
  uz potporu: Ured za kulturu Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova

Piše:

Jasmina
Fučkan