Od početnog zanosa do apokaliptične dekadencije
de facto, Zagreb: Monuments, koncept Nikola Krgović, kor. Saša Božić
-
Plesna predstava Monuments s ovogodišnjeg jesenskog repertoara ZPC-a, konceptualno uporište nalazi u sižeu, za sada, još neobjavljenog albuma zagrebačkog skladatelja elektronske glazbe Nikole Krgovića (N/OBE). Na albumu je svaka pjesma posveta jednom od javnih spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi u bivšim jugoslavenskim republikama. Obuhvaćeno je ukupno njih šest – spomenik kipara Janeza Lenassija i arhitektice Žive Baraga u Ilirskoj Bistrici iz 1965. nadahnut špiljskim volumenima Postojnske jame, Džamonjin Spomenik revoluciji naroda Moslavine u Podgariću iz 1967. s motivom raširenih krila, spomenik kipara Miodraga Živkovića iz 1971. na Tjentištu koji izražava snagu velikog prodora i komemorira bitku na Sutjesci u BiH-a, zatim spomenik na Kosmaju iz 1971., simbolična forma zvijezde, iskre ili eksplozije s pet betonskih krakova, kipara Vojina Stojića i arhitekta Gradimira Medakovića; Ilinden ili Makedonium u Kruševu kipara Jordana Grabuloskog i arhitektice Iskre Grabuloske iz 1974., čiji je futuristički oblik simbolička evokacija sunca ili vječne vatre te crnogorski spomenik na Trebjasi u Nikšiću iz 1987. lokalnog arhitekta Ljubomira Vojvodića s karakterističnim motivom ornamentalnog diska.
Modernističko nasljeđe monumentalnih arhitektonsko-skulpturalnih sklopova javnih spomenika u ulozi reprezentacija jugoslavenskih, regionalnih identiteta, na koje kao na kuriozni relikt društvenih utopija kroz posljednje desetljeće Zapad s neskrivenom pomamom upravlja pozornost (podsjetimo primjerice na prilog koji je popularizaciji ove teme dala njujorška izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980, MoMA, 2019.), svakako je autorskom timu pružilo obilje mogućnosti za sagledavanje teme s različitih stajališta. Kako predstava pokazuje, u središtu autorske obrade stoji društvena percepcija, koja se kroz vrijeme mijenjala od homogeniziranog ideološkog statusa „kulture sjećanja“, kroz negacije i vandalizacije spomeničke baštine tijekom i nakon 1990-ih, do današnjih simboličkih upotreba utopijskih projekcija kroz hauntološku, retrofuturističku estetiku i atmosferu očekivanja objave „starog-novog“ ideološkog fantoma (Jacques Derrida, Sablasti Marxa: stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala, 2002.).
Prilikom konceptualnog pretakanja ideološki motiviranog nasljeđa u kompleksni audiovizualni scenski govor, čini se da je ključni interes usmjeren na oblikovanje ikoničkih varijacija na temu reprezentacija simboličkih formi zajednice, na prikaz procesa njihovog trajanja odnosno modifikacija i izobličenja u vremenu, jednako kao i na poigravanje sa zamkama ideološkog sljepila ili memorijskih gubitaka. Tijekom cijele predstave upravljanje s vizualnom razlučivosti prostornih planova putem svjetlosnih efekata, scenografske videoanimacije i obilnog korištenja dima, čime se pojedine zone scene više ili manje zamućuju doslovno stvarajući mutno vidno polje, jedan je od važnih segmenata scenskog oblikovanja.
Krgovićev izvorni poticaj za prijevod vizualnih formi u auditivne analogije putem dizajna eksperimentalne elektronske glazbe, njegov je najbliži suradnik, koreograf i dramaturg Saša Božić u suradnji s pet izuzetno energičnih plesačica (uz bok iskusnoj Uni Štalcar Furač snažne ekspresije, nižu se mlade snage bogatih potencijala - Iva Katarinčić, Laura Čerina, Daša Resnik i Dora Sarikaya), preveo u koreografski izraz koji se u različitim varijacijama i uz otklone, opliće oko okosnice klupskog vokabulara suvremenog plesa.
Početna slika iznimno je dojmljiv prikaz pojedinačnog snažnog, buntovnog lika, čija se scenska pojava zarobljena u svjetlosnoj prizmi grafički preciznih rubova, u tami ocrtava s leđa tek kao burno uzgibana silueta uzdignutih ruku, u smislu apstraktne ustaničke geste bojnog junaka ili udarnika, ali i kao općenita simbolična prispodoba amblema petokrake zvijezde u pokretu. Ova pokrenuta antropomorfna mašina ne maršira, jer nema na raspolaganju pravocrtni prostor, niti širinu, nego poput spomenika zaleđena u okviru skučenog postamenta gleda u veliki ekran ispred sebe na kojemu se smjenjuju fragmentarni stihovi Branka Miljkovića (1934.-1961.), rodom iz Niša i Zagrepčanina po smrti (Pohvala svetu „...ne posvađajte me sa vatrom / pustite me da koračam / prema sebi kao prema svome cilju...“; Jugoslavija „...sve što nema vatre u sebi sagori / što sagori postaje noć / što ne izgori rađa dan...“; Sunce „....ovo će se neizvjesno kretanje završiti suncem“).
Strukturalno je putem različitih kodova pojedinih scenskih slika, izražajna snaga tjelesnog izraza iskorištena za potencijal ogoljavanja rada kohezivnih sila zajedništva, koje se od početka prema kraju izvedbe, sa scene sve više provlači kroz publiku, poput otvorenog pitanja. Zajedništvo je u početnom dijelu prikazano kroz elemente nezaustavljive mehanike energičnog fizičkog rada, koje plesačice izvode usklađeno, i s toliko nevjerojatnom maskulinom žestinom da razotkrivanje njihovog rodnog identiteta pri jasnijem svjetlu predstavlja iznenađujući obrat, ili kroz folklorne oblike kolektivnog plesa. U središnjem dijelu, transformacijom u zombijevske hibride neživih i nemrtvih bića, plesačice vođene nekontroliranim afektima grabežljive gladi ostaju zaglavljene u vremenu trome nepokretnosti, u beskrajnim kompulzivnim trzajima nasilja ili trzajima seksa, ovdje nema razlika.
U završnici se razvija fantazmagorična ikonografija kolektivno nesvjesnog, i nastaju višeznačne maske koje neodoljivo prizivaju ideju o fantomskim jahačima memorije, sačinjenima od jedne dugovlase peruške, jedne kraljice uhvaćenog vremena, odjevene u grandioznu dugu opravu s plaštem i glave prekrivene mrežom koja scenom klizi polako i smireno poput metronoma, odmjeravajući trajnost scenskog prostora, zatim bizarne, dvojne, sado-mazo pojave likova poput Kastora i Poluksa i djevojke u zlatnim čizmama površnog, egzibicionističkog duha, čija je svaka gesta ispunjena slavljeničkom pompom – oličenja popularnog ruin-porna.
Dramaturški je očigledno namjerno, vođen i gradirani ritmički tijek od početnog zanosa i visokih kolektivnih potencijala prema postupnom opadanju i entropiji apokaliptične dekadencije. Osebujna metoda raspolaganja aktualnim vremenom izvedbe, koja na samom početku obuzme gledatelja u čvrst scenski zagrljaj da bi ga postupno polako otpuštala ili oslobađala da sa sve veće distance preispituje svoje mjesto u kolektivnom događaju možda je koncipirana i kao krajnji cilj ove izvedbe. Izvedbe o odnosu rada, folklora, prošlosti, izgradnje i ikoničke snage simbola u zajednicama, izvedbe koja putokaze traži kroz riječi pjesnika čiji su, napomenimo, možda najpoznatiji stihovi „Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj“.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 20. studenoga 2024.
Monuments
koncept i umjetničko vodstvo: Nikola Krgović N/OBE
koreografija i dramaturgija: Saša Božić
glazba Nikola Krgović N/OBE, svjetlo i projekcije Ivan Lušičić Liik, kostimi Selena Orb, vizualni identitet Vladimir Crvenković, savjetnik Dorian Fuk, produkcija Ida Klemenčić, odnosi sa javnošću Ivana Sansević, fotografije Neven Petrović
izvode: Una Štalcar Furač, Iva Katarinčić, Laura Čerina, Daša Resnik, Dora Sarikaya
produkcija de facto
koprodukcija: Zagrebački plesni centar, POGON – Zagrebački centar za nezavisnu
kulturu i mlade, AR Lazareti Dubrovnik
Piše:
Jasmina Fučkan