„Zamislite da vas život sluša. Ima li nešto što biste htjeli reći Životu?“, rečenica je kojom Kirstie Simson, znamenita američka plesna umjetnica, izvođačica i improvizatorica, poziva publiku na izravno uključivanje: promišljanjem, pisanjem, razgovorom. Koncept njezine nove predstave Subterranéa, koju je, u organizaciji SomaHuta, izvela 24. listopada u maloj dvorani Gavelle, razlaže se na izvedbu pokretom, ponekad dopunjenu autobiografskim izgovaranjem recentne osobne povijesti ili glasom iz offa, događajima i iskustvima vezanim za onkološko obolijevanje, liječenje, životne promjene, uvijek s notom duhovitosti, optimizma i vjere u svoje tijelo; potom projekcijom filma iznimne senzibilnosti tjelesnog otkrivanja krajobraza podzemnog mjesta Aktun Usil na Jukatanu, te razgovorom s publikom, razgovorom sa samom sobom. Improvizacija, zaštitni znak autoričinog cjeloživotnog djelovanja, njezin je istraživački alat, i njezina terapija; uvidom u ekologiju tijela, povezuje i prihvaća novo stanja te traži ozdravljenje.
Povezujući (zdravstvenu) krizu svoga tijela s krizom naše planete, kroz svoju životnu i umjetničku filozofiju i utjelovljenu praksu Kirstie Simson nam otvara svijet Dijeljenja. Od podjele stanice, one kojom smo stvoreni do one nekontroliranog dijeljenja utkanog u bolesno tkivo, do dijeljenja sudbine planeta. Autorica uvodi publiku u dijeljenje izvedbe: somatski u opuštanje tijela, kontemplaciju, dah i stolac na kome sjede, planetu Zemlju iz koje crpimo magiju. Publika postaje suosjećajni akter. Tako tekst, koji prati izvedbu, donosi rečenicu: „Zajedno smo jaki - zajedno možemo!“ Dijeljenje usmjeruje u „život za cjelinu“.
Ova izvedba me sjetila, povezala s izvedbom Yvonne Rainer, još jednom svećenicom improvizacije te njenog komada Ordinary Dance iz 1962. temeljene na improvizaciji i spontanom, verbalnom autobiografskom iskazu. Obje umjetnice svoje izvedbe temelje na improvizaciji, korištenju dugog bijelog platna koje postaje simbolom puta, života, rijeke, uz živi, autobiografski iskaz. (Dijele li se i sudbine kreacije i izražavanja kroz prostorno vremensku dimenziju kolektivne svijesti utiskujući blisku energiju tijela, improvizacije, svjetonazora, kako svojim narativom tako i konceptom lišenim dopadnosti, odajući poštovanje postojanju?)
Izrazito senzibilna izvedba Kirstie Simson donosi ranjivost, iskrenost i interakciju. Stoga predstavu možemo gledati analitički, kao trodijelni kreativni koncept temeljen na jasnoj dramaturgiji, formi, improvizaciji plesačice i videu. Ili/i, kao ljudsku priču u kojoj ranije navedeno postaje medij i alat za dijeljenje.
Iznimno privlačan je film Ánima u režiji, montaži i kameri Isaaca Zambre, meksičkog arhitekta, snimatelja i fotografa. Grubi kameni krajobraz podzemlja Aktun Usil dobiva antipod u krhkom tijelu izvedbe pokreta Kirstie Simson, taktilnom i pažljivom, poetičnom kontaktu izvođačice i stijenja. Iako je film dopunjen poezijom Ithel A. Valle samostalno djelo, odlično je uklopljen u izvedbu. Dramaturgiju te asistenciju koreografkinji potpisuje Cahrie Brittain, mladi umjetnik koji kontinuirano surađuje s Kirstie, a koji je kao gostujući plesni pedagog poznat mnogim studentima Plesnog odsjeka ADU.
I na kraju, završila bih posljednjom misli iz predstave Kirstie Simson: „Vratimo se na važnost kolektivnog sna o drukčijoj budućnosti, onoj koju možemo zajednički stvoriti na velike i male načine, te pažljivo poslušajmo Zemlju kad nas poziva da odgovorimo i pridonesemo njezinoj viziji promjene svijeta. Dah – životna sila – udahnuti život u zajedničku viziju novog svijeta.“
© Jasmina Zagrajski Vukelić, PLESNA SCENA.hr, 20. studenoga 2024.
