Plesna scena.hr

Administrativni okvir i prožvakano tijelo

UO Istovremeno u suradnji s KUC Travno: Prostori, prostranstva, koncept Josipa Bubaš

• 
  
  Situirana na sjecištu umjetničke instalacije i performativne akcije, nova izvedba Josipe Bubaš postavljena u četiri niske i zbijene prostorije atomskog skloništa u Travnom, preispituje odnose između tijela, uma, prostora i vremena putem umjetničke naracije, u duhovitom ekološko-političkom tonu. Korištenjem osebujne simbolike i citatnih postupaka u svakoj prostoriji zasebno stvoren je dio konteksta za razmišljanje o tijelu, identitetu i svijesti, ali se idejna linija kontinuirano razvija kroz promjene ambijenta i transformaciju izvedbenih uloga.
  
  Uvodna video instalacija na tri zida prikazuje nekoliko umnoženih likova umjetnice u realnoj veličini dok „čeka samu sebe“, a okupljena publika suočava se sa stanjem vlastite izloženosti pred njezinim indiferentnim izrazom lica i pogledom zasićenim dosadom, ne/voljom. To je prostor čekanja i očekivanja, gdje tijelo umjetnice postaje predmetom unutarnjeg preispitivanja, a publika osvještava taj teret. U drugoj prostoriji slijedi inscenacija narativa o administrativnom okviru umjetničkog projekta iznesenog u prvom licu, u kojoj se umjetnica koristi citatom reportažne forme televizijskog dnevnika, upućujući na kontrast između svakodnevnog medijskog izvještavanja i osobne potrage za smislom. Animacija planete Zemlje u pozadini njezina govora dodaje globalnu dimenziju, a izlazak u prirodu, na savski nasip i lijeganje uz rijeku Savu postaju metaforom za osobnu transformaciju i fizičko suočavanje s okolinom. Urtikarija koja se pojavljuje kao reakcija na travu simbolizira reakcije tijela na promjene u okolini, na društvene ili unutarnje napetosti. I na taj način ironično se referira na aktualne prostorno-specifične uvjete atomskog skloništa.
  
  Izvođenje isječaka iz romana Hodanje Thomasa Bernharda (1971.) postavlja tijelo i um u vezu s pitanjima postojanja i percepcije. Umjetnica ovaj puta u ulozi maestra, ex catedra interpretira tekst koji govori o nesvjesnim mehanizmima svakodnevnih radnji, kao što je hodanje. Video snimka njezinog hodanja na dvosmjernoj cesti, u stalnom napetom kontrastu između smjera i nesmjera, pridonosi ideji stalnog preispitivanja i pokreta. Bernhardov tekst ističe kako je „nemoguće“ hodati ako previše razmišljamo o tome, što postaje metaforom za prekomjernu racionalizaciju i intelektualizaciju koje ometaju stvaralačku slobodu i neposrednost umjetničkog postupka. Upravo je formalizacija umjetničkih procedura važan alat kulturnih politika, u kojemu se umjetnički rad često reducira na proizvod podložan analizi i „normalizaciji“, umjesto rastvorenog prostora eksperimenta za nesputano istraživanje, kreativnost i izražavanje. Trenutak u kojem umjetnica gužva listove pročitanih papira odaje protest protiv birokracije, umjetničkih institucija i mehanizama koji pokušavaju kontrolirati i definirati umjetnost.
  Na posljednjoj postaji, dolazi do fizičke transformacije – umjetnica se oslobađa iz ovoja plastične kukuljice kao metafore za proces otpuštanja, dekonstruiranja i oslobađanja od vanjskih i unutrašnjih okvira. Sklonište, puno nagužvanih papira, sugerira napuštenost, zbrku i otpad, dok umjetnica svojim izlaskom iz plastične ovojnice simbolizira proces pročišćenja i oslobođenja.
  
  Cjelokupni performans bogat je simbolikom i preispitivanjem mogućnosti fizičke i mentalne transformacije kroz umjetnost, razradom tijela koje provlači kroz filter video snimke, filter jezika, a zatim ga tako prožvakanog oslobađa iz okoline medija i vraća njegovoj čistoj nutrini, obloženoj kožom i zašto ne, očekivanjima. To je izvedba koja iskreno poziva na razmišljanje o postojanju, percepciji i unutrašnjoj potrazi za smislom. Objedinjuje višestruke potencijale, može se interpretirati i kao ekološka i kao kritika umjetničkog rada u kontekstu kulturnih politika, no vjerojatnije je njezin fokus više na složenoj međusobnoj povezanosti između tih dvaju aspekata, kao i na problematiziranju pitanja samorefleksije, transformacije i tijela u odnosu na društvene i okolišne uvjete. Umjetnost, u tom kontekstu, postaje prostor za otpor – fizički i mentalni, kao i za oslobađanje od okvira koji ograničavaju njezin potencijal, za pročišćenje i stvaranje slobodnog, nepredvidivog i osobnog iskustva. U svojoj srži ova izvedba impostira pitanje instrumentalizacije umjetnosti, oblikovanja tijela u kulturnom kontekstu te poziva na razmišljanje o umjetničkoj autonomiji u suočavanju s institucionalnim okvirom i društvenim pritiscima.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 13. prosinca 2024.
  
  Prostori, prostranstva
  koncept, izvedba, tekst Josipa Bubaš
  korišteni ulomci romana Thomasa Bernharda Hodanje, video, zvuk, vizuali Tomislav Čuveljak, dramaturško i koreografsko oblikovanje Aleksandra Madsen
  produkcija UO Istovremeno u suradnji s KUC Travno
  Projekt su podržali Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija.
  

Piše:

Jasmina
Fučkan