Plesna scena.hr

Između kolektivnog postojanja i individualne potrage

Jadranski festival igre Budva, Zagrebački plesni ansambl: Tamo, gdje sve duše idu, kor. Miloš Isailović

• 
  
  Međunarodno priznat plesač i koreograf Miloš Isailović, ujedno višegodišnji solist beogradskog Narodnog pozorišta, tijekom suradnje s Edwardom Clugom, kao njegov asistent postavljao je balete u operama i kazalištima diljem Europe. Među brojnim priznanjima, dobitnik je i dviju važnih nacionalnih nagrada; kao plesač ansambla Bitef plesne kompanije (Bitef Dance Company) za suvremenu plesnu interpretaciju u koreografiji Dunje Jocić Izgubljeni pejzaži (2022.), a kao koreograf već za svoje prvo ostvarenje Dunjaluk (2016.), u produkciji Bitef teatra nagrađen je prestižnom nagradom Dimitrije Parlić Udruženja baletskih umetnka Srbije.
  
  U predstavi Tamo, gdje sve duše idu koreografiranoj za Zagrebački plesni ansambl, okupljena je sjajna umjetnička ekipa: plesačice koje oduševljavaju energijom, Luna Lilek, Linda Tarnovski, Silvija Musić i Lara Kapeloto, izuzetno prilagodljiv i koncizni plesač Endi Schrötter te profinjena Nika Lilek, s kojom je Isailović ranije surađivao na autorskoj obradi Camusova Stranca, a čije je tijelo u sugestiji nagosti naglašeno simbolizirano poput antičke Psihe („duša“ ili „dah života“), kao početni i završni motiv te čini svojevrsni strukturalni okvir te izvedbe. S obzirom na tematsku preokupaciju autora, početni trenutak u kojemu mrak obgrljuje njeno nago tijelo dok leži na tlu, ukazuje na mogućnost čitanja kao san ili nepostojanje, odvajanje duše od tijela ili ulazak u stanje između života i smrti. Nagost ujedno evocira čistoću, povratak onome što je osnovno, iskonsko i esencijalno u čovjeku te kao provodni motiv sugerira i drugačiju koncepciju prostora od bazičnog, fizičkog realiteta, kako kazuje naslov, prostor duše ili duševnih putovanja.
  
  U radu koji se prema navodu autora bavi „nevidljivim prostorom kojem sve duše teže“, središnje je pitanje mogućnost ostvarenja ljubavi. Shodno nevidljivoj moći duše, u predstavi je uspješno simboliziran odnos prema tami, simboličkom prostoru nevidljivosti u kojemu plesači odjeveni u crne kostime, duše gonjene duhovnom potragom na trenutke doista djeluju rastjelovljeno, rasplinuto poput nepostojanih sjena, a istovremeno zbog linearne kostimografske čistoće figura i čvrsto poput crteža silueta. Iz rakursa platonovskog filozofskog naslijeđa izražena je sugestija da je taj svijet sjenki koje se kreću metafora za nepoznavanje istinske stvarnosti; sjene su prolazne, transformiraju se, nestaju i ponovo se pojavljuju, stvarajući čas kolektivnu dinamiku plemena, čas izdvojene i parcijalne sukobe u atraktivnim solo dionicama i odličnim duetima koji donose najblistavije trenutke predstave, kroz sitne osobne potjere, koje se u pojedinim dionicama mogu čitati i kao sjajne varijacije suodnosa animusa i anime.
  
  Osjetilnost izvedbe u cjelini je kontrastno postavljena, kao audiovizualna slika, koja iz tame gradi svoju čitljivost, iz svjetla svoj smisao, iz glazbe nasuprotna emocionalna raspoloženja. Koreografska struktura zasnovana na kontrastnim izmjenama između skupnih scena i dueta, naglašava sukob između kolektivnog postojanja i individualne potrage duše, ali kao važnu vodilju koja udahnjuje motivaciju promjenama smjerova kretanja plesača uvodi svjetlosne akcente. U pojedinim trenucima reflektorski slapovi svjetla s različitih pozicija čine signalnu mrežu navigacije prostorom, u drugim trenucima plesači žaruljama kao rekvizitima scenske igre hvataju magičnu svjetlost, Jung bi rekao svijesti, kojoj streme. Istražujući teme duševne praznine i ispunjenja kroz ples, koreografski vokabular se oslanja na kontrastne eforte, strukturalnu igru presavijanja trupa i figure na pola, elemenata padova, ustajanja / posustajanja i uspravnosti, rotacija u usko postavljenim osobnim kinesferama, oslikavajući fizičku borbu između dviju težnji, nebeske i zemaljske, između snage i slabosti.
  
  Ništavilo i prosvjetljenje temeljne su okosnice igre koje se prepliću kroz uspostavljene simboličke odnose, međutim u obilnom gomilanju različitih detalja ti se simbolički temelji ipak razvodnjavaju. Apstraktne postavke plesači iznose s uvjerljivom emocionalnom snagom no zbog povremenog pribjegavanja graničnom području dosjetke u dramaturškim rješenjima, poput uvođenja motiva užeta kojim se simbolizira po/vezivanje, a možda opet i sama duša, ili gestualnih pojednostavljenja poput hvatanja daha kao da je tableta, njihova izražajna snaga gasne, a pred gledateljem se rastvara previše lateralnih ulaza u sadržaj, koji ne uspijevaju dobiti na dubini. Unatoč naglašenoj ulozi okvirnog motiva, koji čini ključni faktor uravnoteženja simboličke strukture cjeline i sjajnoj, grozničavo vitalnoj interpretaciji Nike Lilek, takve intervencije, ipak, u većoj mjeri nego da sugeriraju plodonosnu višeznačnost, pobuđuju pitanja jesu li svi likovi na sceni uistinu proživjeli promjenu ili su samo dio mehanističke dinamike koja se ponavlja, bez dublje transformacije.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 15. prosinca 2024.
  
  Tamo, gdje sve duše idu
  koncept i koreografija Miloš Isailović
  izvode: Lara Kapeloto, Nika Lilek, Luna Lilek, Silvija Musić, Endi Schrötter, Linda Tarnovski
  glazba Ana Krstajić, kostimografija Vera Damjanović, scenografija Andreja Rondović, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, fotografija: Jelena Janković, video Zoltan Katona
  koprodukcija: Jadranski festival igre Budva, Zagrebački plesni ansambl

Piše:

Jasmina
Fučkan