Križište na kojemu se susreću radovi
Nomad Dance Academy / Izložba Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije / Dancing, Resisting, (Un)Working – Aspects of Dance as a Cultural, Political, and Art Work in Yugoslavia and After, MSU, Zagreb, 20. studenoga 2024. – 28. veljače 2025.
-
Izložba posvećena plesu i plesnim praksama 20. stoljeća kao izvedbenim oblicima umjetnosti, kulture i politike u regiji bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, Srbija i Sjeverna Makedonija), otvorena krajem studenoga u zagrebačkom MSU-u, bez dvojbe je jedan od najznačajnijih događaja na umjetničkoj sceni ove godine. Organizator, regionalna plesna mreža Nomadska plesna akademija (Nomad Dance Academy) zaokružuje izložbom i publikacijom Bodies of Dance: Aspects of Dance as Cultural, Poltical and Artwork in Yugoslavia and After (urednice Nika Arhar i Jasmina Založnik, izdanje Stanice Servisa za savremeni ples) četverogodišnji projekt EU (Non) Aligned Movements, predstavljajući materijale okupljene u najvažnijem doprinosu projekta – u digitalnom arhivu (ovdje), što je ključna koordinata zacrtana u smjeru daljnjeg razvoja sistematičnosti pristupa i namjere konzerviranja znanja o suvremenom plesu na nadnacionalnoj razini. Prvenstveno namijenjena plesnoj zajednici, izložba je organizacijski utkana u manifestaciju međunarodne koreografske konvencije Tijela u slobodnom padu u sklopu ANTISEZONE, čiji se ambiciozni izvedbeni i diskurzivni program od 19. do 23. studenoga odvijao na više zagrebačkih lokacija.
Kvalitetnoj realizaciji regionalnog konteksta, pridonijela su nezaobilazna prethodna ostvarenja, poput inicijative plesnog kritičara Roka Vevara koji je u svom stanu 2012. osnovao Privremeni arhiv plesa (Začasni slovenski plesni arhiv), za kojom je već iduće godine uslijedilo osnivanje Nomadskog plesnog instituta u Muzeju suvremene umjetnosti u Ljubljani tijekom međunarodnog festivala suvremenog plesa, na kraju i preseljenje arhiva u ljubljanski muzej, gdje je jednom tjedno otvoren za javnost. Recentan je prilog i izložba održana u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju 2022. godine, Ekstatična tijela: Arhiv queer izvedbenih tijela u Makedoniji, kojom su Slavcho Dimitrov i Biljana Tanurovska-Kjulavkovski predstavili istraživanja, koja će 2025. biti publicirana pod naslovom Contemporary Art in the Post-Yugoslav Space: Case Studies in Hauntology (Routledge).
U uvodnoj legendi autori ili, primjerenije duhu plesne umjetnosti, kolektivno tijelo izložbe (istraživači Slavcho Dimitrov, Milica Ivić, Tea Kantoci, Igor Koruga, Iva Nerina Sibila, Biljana Tanurovska-Kjulavkovski, Rok Vevar i Jasmina Založnik) određuju kriterij kojim treba mjeriti prikazani zahvat u historiografsko tkivo; znajući da je njihov iskorak pionirskog domašaja, naglašavaju procesualni, a ne pregledni niti panoramski karakter izložbe: „...izložbu ne smatramo konačnim činom ili aktualizacijom materijala, nego tek korakom u razmjeni odnosa koje gradimo s materijalima.“ Na otvorenju je Biljana Tanurovska-Kjulavkovski, uz Roka Vevara glavna kustosica izložbe, istaknula da se suština motivacije za izložbeni prikaz materijala sastoji u poticanju pitanja i memorijskog dijaloga na suvremenoj plesnoj sceni i izrazila nadu da će se rad na istraživanju i popunjavanju arhiva nastaviti suradnjom svih aktera scene.
Izložbeni postav na prvom katu MSU-a u tri tematske cjeline (Koreografiranje feminizma, roda i žudnji, Formacije, odnosi i intervencije te Na rubu i preko granice plesa), donosi sažetak, ali i nadopunu tema izloženih u publikaciji; stoga izložba i publikacija, unatoč nadovezivanju ipak imaju svoje autonomne formalne živote, shodno različitim receptivnim kanalima. Fragmentarnost dokumentarnih eksponata, sačinjenih od fotografskih ili video isječaka izvedbi, prate predmetne legende s informacijom o sadržaju kojim se predočava kontekst. Početnu točku izložbe čini križište na kojemu se susreću angažirani radovi u korelaciji s riječi otpor iz naslova; performans Marjane Krajač Kratka fantazija o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom (2011.) u vezi s prosvjedima „Ne damo Varšavsku!“ protiv oduzimanja javnog prostora u središtu grada i prosvjedna predstava Selme Banich Hrvatska narodna predaja (2010.) izvedena ispred ulaza u gradski Ured za obrazovanje, kulturu i sport te izvedba Plesnog kazališta Ljubljana na prosvjedu JBTZ, poznatom i kao ljubljansko suđenje ili suđenje četvorici zbog odavanja vojnih tajni (1988.). U niši nadomak uvodnom tekstu, izmaknuto u kut, ali ipak na početku ili u središtu susreta dva kraka izložbenih koridora prikazuje se dokumentarac Marte Popivode, Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo (2013.), koji putem arhivskih snimki propituje moduse masovnih izvedbi ideologije u javnim prostorima, državne performanse i protudemonstracije u bivšoj državi. Taj film, uvršten i u stalni postav MoMA-e, na izložbi oblikuje kontekstualnu okosnicu za šire čitanje svih izloženih radova, kao svojevrsna anticipacija svih posljedica izlaganja tijela u javnom prostoru – individualnog ili kolektivnog. Zahvaljujući višeslojnosti prikazanih radova, tematske dionice na izložbi intuitivno utječu jedna u drugu; slijed individualnih tjelesnih intervencija u javni poredak ili uključivanje javnog poretka u osobnu izvedbu klizi prema napetostima između inscenacija i stvarnosti, prema transformacijama tijela i transgresijama uloga na sceni i izvan nje.
Pod okriljem naslova Koreografiranje feminizma, roda i žudnji, susrećemo se s radovima u kojima je moguće pratiti cijeli niz intrigantnih polazišta u poigravanju s nijansama konstrukcije i dekonstrukcije rodnih identiteta. Na početku je kao zanimljiv materijalni eksponat, ujedno izuzetak među većinskom fotografskom i video građom, dokumentima, novinskim člancima i publikacijama, izložen rad kostimografkinje Iskre Schukarove za izvedbu baletana Ekrema Huseina Crveni labud (2008.), kritički ocijenjenu kao proto-queer, kostim u kojemu utjelovljuje tri scenska lika – kabaretsku plesačicu, samuraja i umirućeg labuda, ali i samoga sebe te je time unio identitetsku nestabilnost u kanonske okvire baletnih uloga. U istoj je dionici izložen istovremeni no posve drugačiji rad, poput dvokanalne videoinstalacije Igora Grubića East Side Story (2008.), u fundusu MSU-a, u kojemu se snimke incidenata nasilja i tjelesnog govora mržnje protivnika tijekom Gay Pridea u Beogradu i Zagrebu, sučeljavaju sa snimkama ponovljenog nasilja u koreografiji Irme Omerzo, koje plesači izvode u javnom prostoru. Niz odabranih feminističkih perspektiva iznesen je iz rakursa izvedbi plesnih umjetnica, poput Dragane Alfirević (Mozaik, 2007.), Sonje Pregrad (drag queen izvedba Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, 2020.), Valentine Čabro (Exah, 1998.), Maje Delak (Drage drage, 2007.), Teje Reba (Djelo iz ljubavi, 2015.), Viktorije Illoske (Snađi se!, 2018.). Također, Može se prolistati knjiga Ane Dubljević posvećena feminističkoj dramaturgiji, Feministički porno-pejzaži (2019.), koja upućuje na aspekte izvedbe kao kolektivnog rada.
S historiografskog stajališta pozornost pobuđuju najranija interpretacija tema vezanih uz ženski identitet revolucionarne suvremene plesne umjetnice, koreografkinje i pedagoginje Mirjane Janeček u samostalnom plesnom koncertu održanom u HGZ-u 1923., izuzetno zanimljivo stvaralaštvo Katje Delak (1914.-1991.), prve društveno angažirane slovenske plesačice čiji je rad od strane kritičara Ludvika Mrzela ocijenjen kao izraz Nove objektivnosti nasuprot ekspresionizmu, kao i rad Marte Paulin-Brina (1911.-2002.), koja se za koreografiranje poludjelog čovjeka u kratkom plesu Norec (1940.), nadahnula Mussolinijevim režimom, a na izložbi se mogu vidjeti fotografije na kojima kao članica antifašitičke partizanske vojske pleše pred Rapskom brigadom 1943. godine u Mašunu. Na zidu nasuprot, druga fotografija iz iste godine prikazuje Miru Sanjinu, plesnu modernisticu i kasniju solisticu baleta u beogradskom nacionalnom kazalištu, zaustavljenu u kretnji tijekom plesne izvedbe na drugom zasjedanju AVNOJ-a. S obzirom na perspektivu razmatranja plesne umjetnosti kao sustava umjetničkog rada i njegove društvene funkcije, izdvojen je i primjer djelovanja beogradske balerine i mirovne aktivistice Jelene Šantić, koja je od 1991. organizirala prosvjede za mir i sudjelovala u razvoju mreže suradnje među mirovnim organizacijama.
Cjelina Formacije, odnosi i intervencije, polazi od termina „formacija“ kulturalnog teoretičara Raymonda Williamsa kao oznake za oblike konstituiranja i djelovanja samoorganiziranih zajednica. Građa okupljena u ovoj temi (fotografije, plakati, novinski članci, publikacije i drugi tiskani materijali, snimka intervjua) posvećena je ilustrativnom prikazu pluralizma različitih nacionalnih plesnih formacija koje su oblikovale plesni krajolik regije u formalnom i neformalnom smislu institucija (organizacije, škole, kolektivi, pokreti, mreže, sindikati), većinom oslonjeni na privatne inicijative i osobni entuzijazam pojedinaca. Niz izloženog materijala organiziranog po sistemu kaleidoskopski organiziranih bilješki, oblikuje gustu mrežu u rasponu od plesnih škola i udruga do nevladinih organizacija i kazališta ili ansambala (TRAFIK, Rijeka, od 1998.; Forum za novi ples, Novi Sad, 2002.-2016.; Plesno kazalište Skopje od 2011.) pa i međunarodnih kazališnih manifestacija poput Skoplje Dance Festa (2005.), Queer Zagreb (2003.) ili Eurokaza (1987.-2013.), među kojima i onih izravno proizašlih iz djelovanja Nomadske plesne akademije, poput LocoMotion u Skopju (2008.-2015.). Kao što sugeriraju motivi kružnih linijskih vrtloga kojima vizualno progovara izložbeni dizajn Siniše Ilića, u ovoj dvorani uspostavljaju se paralelni kronološki nizovi; primjerice od slovenskog Studija za slobodni ples Žive Kraigher (1973.), preko Plesnog kazališta Ljubljana (od 1985.), do izdvajanja kazališta Koreodrama Damira Zlatara Freya (1986.-2002.) i Kolektiva Betontanc Matjaža Pokrajca (1990.-2014.); od zagrebačkog Komornog ansambla suvremenog plesa Milane Broš (KASP, 1962.-1987.), koji je plesnu scenu oblikovao tijekom tri generacije do Udruge plesnih umjetnika Hrvatske koja od 1996. do danas služi kao nacionalna platforma za samoorganizaciju plesne zajednice.
U cjelini Na rubu i preko granice plesa istaknuta je konfrontacija različitih nijansi i razina između kolektivnih ili masovnih i individualnih ili osobnih nagnuća, između ideologija i ideja, što je izraženo postavljanjem u dva nasuprotna zida tako različitih radova poput dvokanalne videoinstalacije Površine koje znače: Dan mladosti,1988., Marte Popivode prema narudžbi 59. Oktobarskog salona (2022.), koja daje uvid u raskošni masovni spektakl socijalističke ideologije, naspram primjerice Kozmokinetičkog kabineta Noordung Dragana Živadinova (Molitveni stroj Noordung, 1992.), zatim prvog hrvatskog eksperimentalnog plesnog filma Vere Maletić iz (Koreografija za kameru i plesače, 1968.), ili trokanalne instalacije Vremenske bombe, (2017.) BADco kolektiva (2000.-2020.), međunarodno relevantnog i u mnogo širim okvirima od jugoslavenske regije, čije je kompleksno djelovanje istaknuto kao paradigmatski primjer sinteze kulturno-umjetničkog sustava, od samoorganizacije umjetničkog rada do izvanestetskih problema. Uslijed gašenja njihova kolektivnog djelovanja, još je važnija odluku o donaciji odnosno o trajnom smještaju njihova privatnog arhiva u Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2023. godine, čime je vrijedna i obilna građa, materijalna ostavština njihova djelovanja, postala prvim primjerom muzejske studijske zbirke suvremenog plesa u Hrvatskoj.
U cjelini bogata i zanimljiva, raznovrsna i s točkasto raspoređenim naglascima kroz vrijeme i teme, izložba prostire područje plesnog krajolika u mreži regionalno raspoređenih poveznica. Težište svojih odluka ne gradi na strukturalnom okviru historiografije, nego na interdisciplinarnoj širini metodologije i time otvara mogućnost zahvata u prostrano područje memorije na kojemu se iskazuje civilizacijski smisao plesne umjetnosti kao kolektivnog nastojanja, a čije formacije mogu postati inovatori novih oblika društvene suradnje, kako izložba zorno predočuje.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. prosinca 2024.
Impresum izložbe
istraživači Slavčo Dimitrov, Milica Ivić, Tea Kantoci, Igor Koruga, Iva Nerina Sibila, Biljana Tanurovska-Kjulavkovski, Rok Vevar, Jasmina Založnik, glavni kustosi izložbe Biljana Tanurovska-Kjulavkovski, Rok Vevar, ko-kustosi Slavčo Dimitrov, Milica Ivić, Tea Kantoci, Jasmina Založnik, kustoska podrška (MSU) Jasna Jakšić, dizajn izložbe Siniša Ilić, producentica Marijana Cvetković, izvršna producentica Ana Letunić, vizualni identitet Andrej Dolinka, fotografije Sanja Bistričić
Piše:
Jasmina Fučkan