Plesna scena.hr

Ambivalentni koktel raspoloženja

UO 21:21, Zagreb: Jednočinka, autorica Petra Hrašćanec

• 
  
  U novom autorskom radu Petre Hrašćanec – koji suštinski ne polazi od ideje plesne predstave nego od ideje performativne igre za plesačicu i glumca uz involviranje osoba iz publike – provodni motiv je ipak plesni duo. Oblikovan je kroz asocijacije i reference na zlatno doba Hollywooda, na step ikone 1930-ih godina poput Freda Astaira i Ginger Rogers, koji su do danas ostali simbol sofisticiranosti i plesne elegancije u žanru mjuzikla, gdje koreografija funkcionira kao komponenta zabave. Međutim, kao što se ističe u najavi predstave: „Zlatno doba Hollywooda, i nakon što je završilo, uzima se kao primjer ideje da industrija zabave doživljava svoj procvat upravo u vrijeme velikih kriza... Suodnos smrti i glamura stvara trenje na kojem se temelji ovo umjetničko istraživanje...“. Termin premijerne izvedbe u prosincu, mjesecu ispraćaja cijelog godišnjeg ciklusa aktualno podcrtava raspoloženje rasplesanih karmina, ispunjenih eksplozivnim ritmom stepa koji na sceni grozničavo otkucava minute, pomalo u čast gledateljima, pomalo u čast plesačima.
  
  Referiranjem na žanr mjuzikla daje se okvir za urušavanje idealiziranih prikaza svijeta. Nemogućnost adekvatnih korelacija, navedimo najočitije, između holivudskog sustava zvijezda i izvaninstitucionalnog statusa suvremenog plesa na našoj sceni, izražena je već odnosom protagonista. Bez romantičnih pretenzija ili okvira potencijalne ljubavne priče, oni funkcioniraju kao šareno promjenjivi, infantilni negromanti ili vodiči publici na prijelaznim putevima između života i smrti. Iz njihovih se radnji razabire naglasak na konfrontaciji proturječnosti, zaglavljenost između estetiziranog prikaza lakoće i opuštenosti i prkosne borbe protiv nasilnih prekida i prolaznosti. Iz toga sraza nema izlaza, on na kraju donosi uronjenost u ambivalentni koktel raspoloženja, pomiješanih natruha glamurozne scenske izvedbe, ojađene svečanosti, blještavog spektakla zamrznutog u podtonu vriska tišine.
  
  Prostor iz kojeg nastaje scenski prizor blizak je i intiman, sačinjen od prepoznavanja, jer glumac Rok Juričić i plesna umjetnica Petra Hrašćanec iz mraka prilaze publici fenjerima, istražujući pojedinačna lica poput Diogena koji je fenjerom tražio čovjeka („Hominem quero!“), da bi se zatim odnjihali unazad, u dubinu scene i plesnim zanosom otpečatili mračni krajolik svoje igre. Zatim u duhu dječje igre, pomalo budeći asocijacije na kultni Vukotićev film Igra (1962.), oni modeliraju svoj minijaturni svijet, namještaju i slažu elemente modularne scenografije na podu, upravo onakve kakva jest postavljena na sceni i u odgovarajućem ljudskom mjerilu. Crtajući po cipelama i podu, igraju se pogađanja riječi do smrti vješanjem, a kada oboje u igri izgube, svaka iduća izgovorena riječ – „infarkt“,“ rak“ ili „raketni napad u pustinji“ – daje novi povod za izvođenje stepa. Dječja igra, koja se u kontekstu predstave brzo pretvara u groteskni oblik smrti i sudbine, gledateljima ukazuje na predodžbu svijeta obojenu sveprisutnim klišejima showa u kojemu se smrt ni po čemu ne izdvaja iz svakodnevnog programa zabave i igre.
  
  Temeljni neverbalni vokabular, step je slojevito korišten kao ciklička konstanta dramaturških obrata. Kao pokret koji predstavlja vitalni znak života i odupire se zaustavljanju, ujedno je čin fizičkog odbrojavanja, ali i dokaz inatljive snage, u čast istjecanju minuta, sati i dana naših osobnih života, jednako u objema polovinama scenske kutije – u onoj osvjetljenoj reflektorima, u onoj u mraku. Njegov zveket ima ritualnu moć, priziva vrhunaravne sile, potres ili grmljavinu. Ritam stepa se tako pretvara u vrišteći zvuk vremena koje neprestano prolazi, eksponirajući postojanje i nestajanje. Vrhunac izvedbe čine najdojmljiviji trenutci, u kojima plesači svaki na svome scenografskom otoku, žustrim stepanjem borbeno ispraćaju vlastite živote, dok se zvonki prasak stepa koji se razliježe s tla nadjačava s gromkom hukom odozgo, s visina gdje vrebaju bogovi, oluje i raketni napadi. Premda nije izvjesno na čiji nalog dolazi smrt, svakako je izvjesna njena blizina. Toj se borbi Petra Hrašćanec predaje snažno i uvjerljivo, posrće ali nastavlja, bori se i pokušava svojim tijelom izbrisati sve što su nacrtali, baca se, povlači tijelom kao gumicom briše svijet stvoren crtežima. Liježe na postament, a zatim oboje klize scenom kao da su u lađi koja pluta, u krajoliku čiji su obrisi sugerirani njihovim razgovorom, krajoliku natopljenim vodom ljudskih snova, nadanja, sjećanja, želja i strahova.
  
  Dispozitiv scenske igre, Petra Hrašćanec gradi iz aspekta kratkotrajnosti života i neminovnosti smrti kao i konteksta svakodnevne egzistencije u svijetu spektakla i industrije zabave. Fragmentarna struktura ostavlja još dovoljno prostora za daljnja istraživanja mogućnosti točnijeg balansiranja s emocijama i kreiranja naglašenije poetičke distance u preoblikovanju happy end klišeja. Primjerice, završni nazdravni govor iz prvog lica u kojemu se naizust komentiraju tehnički problemi izvedbenog rada, fenomen zaborava i izumiranje živog svijeta poput tankokljune carske šljuke, svakako bi podnio još idejnog i izvedbenog ogoljavanja. U performativnom smislu, minimalna gesta čupkanja perja mnogo je sugestivnija, neovisno o tome pomišljali li na anđele ili na ptice ili na jastuke na kojima snivamo svoj život ili na nešto nezamislivo krhko što titra u zraku.
  
  Kroz koreografiju koja je utemeljena u referencama na prošlost, ali i s kritičkom distancom prema njoj, izvedba plastično ističe nepomirljivost razlika između zlatne prošlosti i sadašnjosti, između obmana i stvarnosti, između ljudske navike na samozaborav i vremena koje ne zaboravlja istjecati, stvarajući dinamičan i većinom zanimljiv scenski prikaz putovanja. Uistinu, prikaz jedne minijaturne odiseje, koja završava u slici zaustavljenosti usred olujnog slavlja, u prizoru nepomičnih tijela koja stoje na sceni otvorenih usta kao da pjevaju ili vrište ali ne ispuštaju glas, a umjesto njih zavija saksofon dok s mizanscene puše vjetar i divljaju reflektori kao farovi, najavljujući vrijeme koje gazi naprijed.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 29. prosinca 2024.
  
  Jednočinka
  autorica Petra Hrašćanec
  izvode: Petra Hrašćanec, Rok Juričić
  glazba Nenad Sinkauz, Roko Crnić, Rok Juričić, Roj Osa & Rob Mazurek, dramaturgija Dimitrije Kokanov, suradnica za scenski pokret Marija Dujmić, scenografija i kostimografija Zdravka Ivandija Kirigin, dizajn svjetla Saša Fistrić, video i trailer Ivan Idžojtić, fotografije Nina Đurđević i Karla Jurić (925 STUDIO), dizajn plakata i knjižice Iva Maria Jurić i Petra Milički
  produkcija: 21:21 (Ivana Korpar, Marko Turčinov)
  koprodukcija: ZKM (Danijel Popović)
  inspicijentica: Milica Sinkauz
  

Piše:

Jasmina
Fučkan