Konzistentan selektorski odabir
9. platforma mladih koreografa, Zagreb: Eeva Muilu, Sold out, Delgado-Fucsh, Manteau Long
-
Solo Sold out započinje kao zabavni i lepršavi igrokaz, da bi se razvio u traumatični iskaz o potrebi za pripadanjem koja je, prema autorici, neostvariva. Tematski predstava je razmatranje pojedinca izgubljenog u medijskim slikama, koje metastaziraju u sva tkiva intime, subjektiviteta i žudnje, a lucidno postavljena kao borba izvođačice-žive osobe i televizora za malom ljubavi koju je TV zarobio. Izvođačica gubi bitku, te nakon godina uzaludnih pokušaja i sama postaje dio televizora, dio medijske igre.
Čitanjem nasumično izabranih stranica dnevnika ispred kamere, vodi nas u klimaks predstave u kome izgubljeno luta scenom, neartikulirano pokušavajući izreći svoju bol, šireći ruke prema nekome kojeg nema, u procjepu između nametnutih kriterija romantike, samoprezira i žudnje. Treba spomenuti da naoko ovlaš postavljena koreografija, gotovo sporadično vidljiva u pretežno tekstualnoj izvedbi, otkriva izvrsnu plesačicu koja precizno kontrolira svoju izvedbu između duhovitih, ozbiljnih i potresnih emocija.
Narcistitčko hedonistička satira Manteau Long rad je Španjolca Marca Delgada i Švicarke Nadine Fuchs, koji na scenu izlaze kako bi se zagrijavali nizom pilates vježbi. On u dječački svjetlo plavim gaćicama, taman i markantan, ona u ružičastom bikiniju, duge plave kose. Oboje su potpuno zaokupljeni minucioznim izrađivanjem svojih, doista savršenih tijela, zaista savršeno izvodeći zahtjevne vježbe. Oboje su distancirani, tek povremeno jedan drugome pomognu u izvođenju, isprave pokoji pokret. Kôd je jasan, sve s podrazumijeva, samodovoljnost je potpuna.
On se presvlači u savršeno krojeno crno odijelo i lakirane cipele, ona u mikro hlačice, bijelu košulju, kožne čizme s ultra visokim potpeticama. Odmjereno i luksuzno. On koreografira i zajedno uvježbavaju banalnu disco sekvencu. Ona ga pozorno prati. Dok on koncentrirano tumara po prostoru, ona diskretno komentira njegova duševna stanja kao što je hvatanje inspiracije, te njegov plesački put od strip-kluba do suvremenog plesa. Scenom se redaju slike o rodnim, nacionalnim i plesačkim stereotipima, razvijene tako neočekivano i pomno, da su Delgado-Fucsh izmamili nekoliko aplauza na otvorenoj sceni. Disco sekvnecu s početka na kraju izvode potpuno goli, s posebnom usmjerenošću da tijekom plesa jedan drugom prekrivaju dlanom genitalije. Oba moćna i savršena tijela, ovdje su toliko krhka i ogoljena, a ples gubi svu svoju erotičnost, svoj mistique. Pomnost prekrivanja genitalija ponovno je gesta besmislene samousmjernosti, jer ionako je sve – razotkriveno.
U završnoj se sceni presvlače, on u svjetlo plavi frak i cilindar, ona u ružičastu haljinicu, šeširić i čizmice u stilu naslovnice Harpers Bazaara iz cca 1960. postavljaju panoe s vlastitim poziranim slikama izrezanih lica i polaroid kameru. Pozivaju publiku da im se pridruži u lobyju na čaši bijelog vina… Publika naravno pristaje na igru, te se u pozama Delgado-Fucsh izmjenjuju lica gledatelja, koji kao uspomenu dobivaju polaroid fotografiju.
Potpuno dekadentni, opčinjeno zaljubljeni u svoju savršenost, Delagdo i Fucsh ponudili su urnebesno duhovitu i oštru satiru, u odlično zaokruženoj i nepredvidivoj predstavi.
© Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 20. listopada 2008.
Piše:
Iva Nerina
Sibila
Sibila