Plesna scena.hr

S obje strane ogledala

Tricycle Trauma, Teatar Cirkus Punkt, Kazalište u Močvari-KUM: Jeka, autorski projekt Ivane Pedljo i Lidije Kraljić

• 
  
  U kazališnoj završnici minule 2024. Kazalište u Močvari je ugostilo premijeru autorskog projekta Ivane Pedljo (Tricycle Trauma) i Lidije Kraljić (Teatar Cirkus Punkt) – Jeka. Rekla bih da se predstava sjajno ugnijezdila u ovaj alternativni, opušteni, slobodoumni prostor u kojem se u pravilu osjećate dobro. Izvedbeni kolektiv Tricycle Trauma i umjetničku organizaciju Teatar Cirkus Punkt povezuje promišljanje, eksperimentiranje, istraživanje potentnih izvedbenih prostora novog cirkusa koje kroz kreativnu primjenu tjelesnih vještina (na zemlji i u zraku) unose u suvremeno kazalište svježinu ideja i začudni pomak. Uz to, njihove u pravilu autorske predstave, a Jeka je to opet potvrdila, imaju neku specifičnu ljudski toplu i angažiranu istinitost izvedbe.  I bez obzira što je tema tamna, i „počiva na premisi da je svekoliko postojanje stalno na rubu da sklizne u neočekivanu degradaciju i košmar te da se od užasa egzistiranja možemo sakriti jedino u samom srcu užasa“, ovaj nježni, meki horor u izvedbi Ivane Pedljo i Lidije Kraljić prenosi fino ženstveno, golicavo uzbuđenje bivanja.
  
  Jeka je neverbalni, intimni, mistični teatar, kao mali spin-off Twin Peaksa. Atmosferu kultne Lynchove serije priziva i izvrsna glazba ala Badalamenti Jasmina Dasovića (koji je ujedno i dizajner svjetla i mrakova) koja, u dugom suspensu, puni prostor laganim uzbuđenjem, i napetost samo raste, možda zastane s nekim igrivim digresijama izvođačica ali ne popušta stisak. A priča krene prisno. Zamišljena mlada Žena u lepršavoj crvenoj haljini dolazi pred ormar, pažljivo ga otvara i iz njega, s određenom znatiželjom i mirnim zadovoljstvom, vadi i razgledava haljinu. Neobično je samo što je haljina koju tako pomno razgledava identična onoj koju ima na sebi; a onda još i kofer sam od sebe krene za njom. Jasno je da smo u zoni sumraka. (U dubini scene visi u konope zamotan trapez, i lebdi neki limeni valjkasti oblik, kojeg kasnije prepoznajemo kao Indošev šahtofonski megafon.)
  
  Dominantni motiv Jeke je udvajanje. Je li to jedna udvojena žena u crvenoj haljini i elegantnim crvenim cipelicama na petu, ili su njih dvije?; crveno i crno u sjeni ili odrazu, međusobna jeka? Prvo je jedan kofer, ali i on je udvojen, zapravo su dva kofera, koji su zapravo prazni (ili puni nečeg osobnog što se ne vidi?). I ona dva viseća metalna tuljca, nijema megafona su naravno dva. Tek je jedan naizgled obični, lijepi, starinski ormar u kojem se pojavljuju i nestaju haljine. Žena će i ući u njega, ili se pojaviti ili nestati, ili je to Ona druga?  Pokazalo se da obje stanu unutra i to na različite naglavačke načine u igri popunjavanja unutrašnjosti ormara. Ormar je i platforma; na njemu Ona druga stoji, skriva, vreba Onu prvu. (Sve je jasnije: i ormar je čudan, i krije prolaz iz ove dimenzije u neku drugu.)  Žena mačka hoda s cipelicama na sve četiri „noge“; žena pauk se popela na ormar; žena oblači cipelice na sve četiri noge.  Ili ima četiri ruke? Ona se udvaja, umnaža, umnožena spaja i odvaja, rasplinjuje, i onda pojavi na sasvim drugom mjestu… Iz ormara „izlazi“ sve više crvenih haljina. Jedna Ona ih sprema i slaže, druga vadi. I onda haljine polete, neko vrijeme „stoje u zraku“, i padnu, ostajući kao razlivena crvena fleka na podu. Ormar se (sam) zatvorio i zamračenjem tog dijela scene nestaje iz vidokruga.
  
  U novoj dimenziji mraka kojim se širi magla pojavljuju se Ona udvojena ili dvije žene, ali u crnoj haljini i crnim cipelicama. One rastvaruju  jedan, dva, tri, četiri niska „mikrotrapeza“ (kreirana od dva prepolovljena klasična trapeza upravo za ovu namjenu i predstavu) koje koriste na sve moguće načine. U jednom trenutku tijela i konopi (trapeza) kreiraju „polomljene“ marionete u čudnim pozicijama razmontiranih udova tijela; slike se mijenjaju u transformacijama i transpozicijama u prostoru i u odnosu na viseće elemente. Impresivno je preoblikovanje čvora spletenog od četiri trapeza (8 konopa) i dva ženska tijela… I na kraju ostaju dvije zlosutne bezlične crne žene (umjesto glave imaju one šuplje „megafone“) na trapezima koje se i nepravilno i bez svoje volje njišu i zakreću, fatalno ostavljene mraku koji sve pokriva.
  
  Mistična i poetična, uzbudljiva, zaigrana i vješta Jeka ostavlja dojam bivanja ovdje i onkraj; supostojanje s obje strane ogledala čije se staklo muti. (Upravo smo saznali da nas je napustio David Lynch. Nikad nećemo saznati tko je ubio Lauru Palmer.)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENa.hr, 18. siječnja 2025.
  
  Jeka
  autorski projekt Ivane Pedljo i Lidije Kraljić
  autor glazbe, dizajner rasvjete Jasmin Dasović, kostimografkinja Karmen Perković, scenski tehničar Nikola Brkić, suradnica za pokret Lucija Romanova, tehnička potpora Maxime Weinmann, Mario Fudurić, Marko Delić, dizajner plakata Lovro Škiljić / Biblical Violence Illustrations, hitne intervencije Tomislav Crnković, Marijana Matoković, fotografi Josip Bolonić, Ivan Marenić, posebne zahvale Damiru Bartolu Indošu, fotografije s premijere Jahvo Joža
  produkcija Tricycle Trauma, Teatar Cirkus Punkt, Kazalište u Močvari-KUM

Piše:

Maja
Đurinović