Plesna scena.hr

Plesnoj sceni nužne su nove strukture

Intervju: Iva Nerina Sibila; povodom održavanja Koreografske konvencije Tijela u slobodnom padu

• 
  
  U Zagrebu se od 19. do 23. studenoga 2024. održao plesni događaj epskih razmjera: Koreografska konvencija Tijela u slobodnom padu. Riječ je o završnom bloku Antisezone u prošloj godini koji je u partnerstvu s regionalnom mrežom Nomad Dance Academy okupio jake domaće, regionalne i međunarodne snage iz područja umjetničke teorije i prakse suvremenog plesa. Koreografska konvencija se održavala Tala Ple(j)su, Zagrebačkom plesnom centru i Muzeju suvremene umjetnosti gdje je, naravno ne slučajno, istih dana otvorena i izložba Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije. (više ovdje)
  
  Iva Nerina Sibila je osoba koja na neki zagovarački i vizionarski način povezuje sve te dugogodišnje napore uobličene i provedene kroz različite projekte, kao i vrlo različite autorske interese i stručne i teorijske pristupe, u svrhu daljnjih pomaka u pozicioniranju suvremene plesne umjetnosti u Hrvatskoj.
  
  Pretpostavljam da si sada, nakon Konvencije i predaje izvještaja odahnula i da sada možeš sažeti što se dogodilo u studenom u Zagrebu?
  
  Ne znam da li je bio baš „epski“ događaj, ali svakako projekt koji izlazi iz okvira na koji smo naviknuti u suvremenom plesu u Zagrebu i želja nam je da ima eho koji će trajati. Naime, radilo se o povezivanju nekoliko mreža u kojima smo kao ASZ partneri, a koje su se slile u tih nekoliko dana u Zagrebu. Veliki je utjecaj u međunarodnom aspektu imala NDA regionalna koja je 2012. inaugurirala seriju zagovaračkih skupova u regiji pod nazivom Nomad Dance Advocates i u kojima sam imala priliku sudjelovati. Nakon Skopja, Sofije (više ovdje), Beograda i Ljubljane, Zagreb je bio zadnja postaja ovakvih skupova kojima je cilj okupiti struku, umjetnike i predstavnike kulturne politike i diplomacije te ostalih „stake holdera“, kako bi se svi skupa bolje razumjeli i kreirali strukture u kojima ples može imat adekvatnu budućnost i proizvoditi nove estetske i društvene vrijednosti.
  
  Drugi okvir su EU projekti; tu je Life Long Burning, kao jedna od najvažnijih plesnih mreža u EU s organizacijom DanceWEB koje je dio Impulstanz festivala iz Beča kao glavnim partnerom, a KoreoKon je najveća godišnja aktivnost tog projekta, koja se odvija svaki puta u organizaciji drugog partnera, a okuplja sve partnere koji dovode svoje umjetnike i goste. Tako kad se ukazala prilika da kao hrvatski partner u Zagrebu organiziramo takav skup u suradnji s NDA Slovenija i dovedemo bitne europske i svjetske aktere te prezentiramo naš kontekst, rekle smo – da! Prošle godine KoreoKon se dogodio u Temishvaru, slijedeće je u Leuvenu, a onda u Helsinkiju, s time da svaki partner odabire svoju temu i format, a Tijela u slobodnom padu je bila naša.
  
  Treća karika konteksta je izložba u MSU koja je finale još jednog dugogodišnjeg projekta NDA, a to je sakupljanje arhiva i kontekstualizacija plesa na području bivše Jugoslavije u sklopu EU projekta Non – Aligned Movements. To je prvi puta da se u MSU postavila izložba posvećena suvremenom plesu i već time je zaista važna. Glavni kustosi su Rok Vevar i Biljana Tanurovska-Kjulavkovski, a od domaćeg tima taj je posao odradila Tea Kantoci.
  
  A to se sve događalo u okviru ANTISEZONE koja je program suvremenog plesa i srodnih umjetničkih praksi koji danas vodimo suradnički i kolektivno Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Tea Kantoci i Sindri Uču kao kuratorski i produkcijski tim u suradnji s MSU-om i TALA PLE(j)S-om. Tako da smo Konvenciju uglavile u naš program i time dobile reprezentativni prostor i podršku MSU.
  
  Odluka da se i ASZ, otvaranje izložbe, advocacy i partnerski sastanak dogodi u isto vrijeme u Zagrebu, posljedica je zajedničke gravitacijske energije, predanost da se sve posloži i zaista velikog rada vrlo malog tima. Upravo zahvaljujući toj odlučnosti da se ne propusti ova jedinstvena sinergija raznih aktera, u Zagreb je pristigao veliki broj međunarodnih gostiju iz EU, Sjedinjenih Država i regije, tako da se na otvaranju čulo da su zaista „svi“ s međunarodne scene „tu“. Tih nekoliko dana Zagreb je postao epicentar plesnog establišmenta, a lokalni i regionalni umjetnici, kao i teme, diskurs, estetike i etika suradnje oblikovane upravo ovdje bile su u središtu pažnje. Važno nam je bilo uključiti i širu hrvatsku scenu, tako je nastao i film Bliski susreti plesne vrste u kojem je okupljeno pedesetak domaćih plesačica i plesača, a autorica su Silvia Marchig, Nina Gojić i Nina Đurđević. I taj film je otvorio naš KoreoKon.
  
  Takvo intenzivno okupljanje proizvelo je, nadam se, neku novu energiju i snagu, a jedna od meni zaista poticajnih stvari koje sam čula unutar žamora cijele priče je od jedne mlađe kolegice s međunarodnim iskustvom koja je izjavila kako je trenutačno uzbudljivo raditi u Zagrebu. Mislim da nam je upravo to i cilj.
  
  Iznimno je zanimljiv bio zagovarački skup Transformativne politike za ples koji je donio nekoliko panela. Reprezentativna međunarodna postava stručnjaka je okupljena pod nekoliko tema: Aktiviranje sadašnjosti: Rasprava o kulturnim politikama, Budućnost: Istraživanje plesa kao temelj nove plesne institucije i Nove strukture za novu budućnost – poziv na akciju. To je ogromno područje djelovanja, ali zapravo i međusobno povezano. Što vidiš kao ključni trenutak u osobnim promišljanjima struke i zagovaračkog tijela koje se okupilo u ZPC-u?
  
  Da, taj skup je dio NDA zagovaračkog programa koji sam spomenula, i nastao je višemjesečnim zajedničkim kuracijskim procesom Marijane Cvetković, Silvije Marchig Gisele Müller, Jasmine Založnik i mene. Okupili smo iznimnu ekipu panelista i moderatora, a iz svega smo izašli s izjavom predstavnice Ministarstva za kulturu i medija Nevene Tudor da je plesna scena spremna za daljnju institucionalizaciju i da je Ministarstvo spremno biti partner.
  
  Kada smo počeli raditi na sadržaju skupa i definiranju zagovaračke poruke, i nekoj dijagnostici gdje je plesna profesija u Hrvatskoj sada, prva i očita blokade je strategija razvoja na nacionalnoj razini. Korak koji se logično nameće i koji smo zajednički krenuli maštati je neka vrsta centra ili instituta za koreografska ili plesna istraživanja na nacionalnoj razini, a koji bi pokrivao, kako je Rok Vevar na panelu iznio „odjel za plesni arhiv s odgovarajućim stručnjacima iz područja historiografije, istraživački programi u području povijesti i teorije plesa, razvoj kulturnih politika u području plesa, istraživanje za razvoj različitih međusektorskih programa i kompetencija u području primijenjenih plesnih studija kako bi se osiguralo održivost programa, omogućavanje umjetničkih istraživačkih programa i rezidencija, i na kraju, znanstvena i umjetnička transdisciplinarna istraživanja koja bi pružila uvid u odnos između neuroznanosti i plesne kinetike“. Skup je i bio osmišljen na način da dotaknemo širinu polja suvremenog plesa i izvedbenih praksi na visokoj ekspertnoj razini, a iz različitih perspektiva. Naime, osim u usko profesionalnim situacijama, čini mi se da plesni diskurs na ovakvoj razini ne postoji u Hrvatskoj i da to treba hitno promijeniti. Ne razumijem zašto je neupitno da postoji npr. Institut za etnologiju i folkloristiku, Institut za povijest umjetnosti ili HAVC za film, a ples se tretira kao vječiti tinejdžer koji još mora odrasti i dokazati svoju zrelost. Ples, osim pomaka koji je učinio Plesni odsjek pri ADU, stoji na nezavisno-umjetničkoj sceni i tu mora, iz projekta u projekt, proizvoditi sve svoje razine, i to je iscrpljujuće. Dakle, ne radi se o zgradi s nekoliko dvorana, nego o nečem posve drugom.
  
  U najavi Konvencije je pisalo da je ovaj blok Antisezone dio EU projekta Life Long Burning 3 – Futures Lost and Found. Nastavlja li se dalje traženje izgubljenih budućnosti?
  
  Apsolutno! Ovaj projekt je već dugo prisutan u Hrvatskoj preko Plesnog centra TALA koji je nosio nekoliko ciklusa ovog velikog i zahtjevnog partnerstva, a od 2021. TALA je predala partnerstvo Antisezoni, točnije umjetničkoj organizaciji Kik Melone koju vodi Silvia. Kad je taj ciklus završio, Divert organizacija koju vodim, ušla je kao partner ispred ASZ. Način na koji radimo unutar ASZ je suradnja, podrška i ujedinjavanje resursa i kapaciteta, jer jedino na taj način možemo stajati kao partneri jakim organizacijama kao što su STUK ili ICI-CCN Montpellier, odnosno graditi budućnost ne samo jedne organizacije, nego i zajednice koje smo dio. LLB nam je izuzetno važan, jer je u dizajnu projekta ugrađeno jačanje lokalnih partnera, puno je razmjena i rezidencija, kako umjetnika tako i producenata. NDA koja je od početka u projektu, imala je znatan utjecaj na ovakav ne-tržišni i otvoreni princip, bivajući iz specifičnog post-jugoslavenskog konteksta. Budućnost, čini mi se treba s pažnjom otvarati za one koji dolaze, osigurati što je moguće, usustaviti kulturnu memoriju na stabilan a opet otvoren način, i prenijeti ovaj know-how koji smo sakupili putem da se ne raspe u stalnim tranzicijama.
  
  Na samom početku ove godine preuzela si i vodstvo Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske. Što bi voljela promijeniti, pomaknuti u djelovanju, odnosno – da se nastavimo na temu minule Konvencije, pozicioniranju Udruge?
  
  Da, dugo nisam bila aktivna u UPUH-u pa mi se učinilo da je vrijeme da odradim mandat, i zahvaljujem svima koji su digli ruku i dali mi povjerenje kao predsjednici UO-a uz članice Emu Crnić, Alexandru Madsen, Silviju Marchig i Robertu Milevoj. Pa na tragu svega gore rečenog, trenutačno je upravo strukovna udruga ta koja je strateško i uporišno mjesto plesne profesije. UPUH ima bogatu i značajnu povijest u borbi za radne uvjete, za prostor, za vidljivost, za samoorganizaciju i samosvijest, za socijalna pitanja. Voljela bih vidjeti neke veće i odlučnije projekte koji okupljaju članove, daju im/nam osjećaj podrške, identiteta, povezanosti, kao i nove vizije pa onda smjernice što još kako kolektivno tijelo možemo kreirati. Svakako je nužna daljnja profesionalizacija unutar same udruge, jer ovakav model s jednom osobom na pola radnog vremena koja obavlja svu administraciju i volonterskim pozicijama koje se rotiraju svake dvije godine nema perspektivu rasta. Tek smo preuzele funkciju i upoznajemo se protokolima, pa ćemo uskoro odlučiti koji su nam prioriteti i što će biti glavna tema ovog saziva UO-a, o čemu ćemo ubrzo i obavijestiti članstvo.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. veljače 2025.
  

Piše:

Maja
Đurinović