Plesna scena.hr

Glazba kao misaona osjetilnost

Rezidencijalni program ZPC-a: Intermezzo, autorice Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić Kralj

• 

  
  
  Nova umjetnička suradnja autorskog tandema Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić Kralj, producirana u sklopu rezidencijalnog programa ZPC-a, nastavlja se na polazišta rada Salto animato iz 2022. (više o toj predstavi ovdje), izvodeći inspiraciju i konstrukciju iz glazbene strukture, ovoga puta uvertire Rossinijeve opere Seviljski brijač. U usporedbi s prethodnim radom, autorice i izvođačice (odnedavno članice Studija za suvremeni ples), ovom izvedbom na scenu donose temeljito pročišćenu formu fizičkog teatra, odmjereno doziranu, znalački odigranu u harmoniji daha i takta. Na mrežištu međusobne uvjetovanosti glazbe i pokreta dostigle su viši stupanj rafirmana tjelesnog vokabulara satkanog iz translacija notnog zapisa u tjelesni instrument, iz prijenosa prostornosti zvuka u njegovu tjelesnu manifestaciju.
  
  Klasična glazba ovaj je put prisutna u ulozi kulturnog koda, koji doslovno daje ključ za čitanje obrata društvenih konvencija i motivaciju za svaki pokret. Tko je, što je skladatelj, glazbenik, instrument, dirigent, publika, gledateljstvo, slušateljstvo, pitanja su koja se pojavljuju, ali ovo nije predstava o plesnim umjetnicama koje imitiraju glazbenike, nego predstava koja mimetička svojstva koristi za uprizorenje i preoblikovanje instrumentalnih odnosa u kulturnom poretku. 
  
  Sama glazba, formalno i sadržajno organski usađena u strukturu, čime su presudno proširene mogućnosti orkestracije s pozicijama unutar poretka orkestra, u predstavi je većim dijelom tek naznačena. Paradoksalno lucidna je odluka da se ta važna i moćna poluga koja pokreće zbivanja na sceni – glazba osjetilno čuje tek u ogoljelom obliku – u ritmu metronoma ili transponiranjem iz glazbenih instumenata u ljudski glas. Bez dvojbe, glazba se većinom i suštinski događa u tišini, a emitira je tijelo jer je ondje esencijalno usađena. Kroz četrdesetak minuta koliko predstava traje pratimo kako se paradoks pretvara u posve nesvakidašnji način izricanja osjetilne misaonosti tijela. Većim dijelom glazba je prisutna u tišini, samo kao misaona prisutnost koju tijelo poput instrumenta reproducira i zanosi se, a zanosi i gledatelje, uvlačeći se i u njih.
  
  Scenski izraz nose apstraktni elementi – prazni notni stalci, metronom i bijela scena, znakovi ispražnjenosti, sintaktička funkcija bez rečenice. Prazni notni stalci, simbolizirajući glazbene instrumente, stvaraju prazninu koju na početku izvođačice ispunjavaju vlastitim tijelima, a zatim se glazbeni zapis pretvara u njihovu fizičku i tjelesnu dinamiku. One na početku slažu notne zapise na pod, uključuju metronom i u sebi pročitaju zapis, a zatim u duetu, svaka uz svoj prazni notni stalak napamet izvodi pokret usklađen sa zvukom metronoma. Prenesen u tijelo zapis se nadalje oslobađa, izbija iz tijela u prostor, iz prostora u tijelo. Međutim i sami stalci se kasnije, poput glazbenog zapisa osamostaljuju kao akteri ili inicijatori radnji, označavajući svoju fizičku prisutnost padanjem na pod. Uvlačeći se u ljudsku kožu glazbeni zapis ispreda svoje vokalizacije, nabire mišiće, isteže udove i traži ravnotežu, vibrirajući kroz organe dok tijela padaju na pod poput stalaka. I padovi udarcima izazivaju ritam.
  
  Istraživanjem mimetičkih odnosa između glazbe i tijela, stvara se prostor igre, liminalni prostor u kojem se susreću visoka kultura (klasična glazba) i niža kultura (elementi folklora). Izvedba je strukturirana iz više slika koje dramaturški potpomažu slijed razvoja izvedbenih kapaciteta, od priprema i vježbi do premijernog nastupa koji završava ritmički navođenim aplauzom. Ovaj pristup podrazumijeva da se svaka scena ne doživljava kao samostalna slika, nego kao faza u procesu koji izaziva pitanje identiteta, transformacije i hijerarhije kulturnih normi. Kroz fizičko angažiranje tijela i zvuka, predstava rekonfigurira glazbu, otvarajući angažirani prostor za novi oblik kulturnog iskustva kao i za brojna pitanja o instrumentalizaciji.
  
  Notnim je zapisom predstavljen skladatelj, a njegov instrument čini zajednica posvećena ne samo muziciranju nego i slušanju glazbe. S obzirom na akademsko glazbeno obrazovanje Nastasje Štefanić Kralj, i ovu je predstavu ishodišno oblikovala istinska ljubav prema tjelesnosti glazbe. Odnosno možda preduvjerenje da je upravo stanje neosjetilne muzikalnosti tijela ishodište glazbe. I možda upravo stoga, što se bavi ozvukotvorenjem, mogućnostima uštimavanja osjetila duše, ova predstava obiluje jekom raskošnih zvukova upravo u trenucima potpune tišine.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2025.
  
  Intermezzo
  autorice projekta Filipa Bavčević  Nastasja Štefanić Kralj
  koreografija Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić Kralj
  izvode: Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić Kralj
  dramaturška podrška Margareta Sinković, kostimi Dalibor Šakić, dizajn svjetla Ema Kani, grafičko oblikovanje Tihomir Filipec, foto i video Neven Petrović, produkcija Tena Bošnjaković
  financijska podrška: Grad Zagreb

Piše:

Jasmina
Fučkan