Plesna scena.hr

Između površine i neprozirnih dubina

Ženski filmski festival, ZPC, Zagreb: Ponovno uranjanje, autorica Josipa Bubaš

• 
  
  Ovogodišnji Dan zaljubljenih u ZPC-u je kao i prošle godine obilježen programom Ženskog filmskog festivala i inicijative Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama / One Bilion Roising Croatia, u organizaciji umjetničke direktorice Danijele Stanojević, s istaknutim ciljem prikupljanja donacija za Centar za ženske studije, koji ove godine zaokružuje mladenačku zrelost jubilejom od trideset godina trajanja. U dinamično zamišljenom programu spojili su se umjetnička izvedba i panel-diskusija Refleksije ljubavi. Izvedba plesne umjetnice Josipe Bubaš posvećena istraživanju trauma kroz tijelo i pokret, postala je time poticajno polazište za razlaganje teme tijela i rodnih perspektiva u kojemu su uz umjetnicu sudjelovale i osnivačice Centra za ženske studije etnologinja Željka Jelavić i terapeutkinja tjelesno orijentirane psihoterapije i pjesnikinja Aida Bagić, a uključivala se pitanjima, komentarima i znatiželjna, komunikativna publika, većinom iz kruga Centra. Dotaknuti su brojni važni elementi feminističkog diskursa, od skiciranja društvene uloge i aktivnosti Centra za ženske studije do disperzije različitih osobnih pogleda na iskustvo ili konstrukt iskustva traume na poljima stvarnosti i umjetnosti kao i važno pitanje o mogućnostima artikulacije slobodne volje.
  
  U kontekstu premreženom različitim slojevima informacija i interpretacija (Aida Bagić usporedila je izvedbu sa stihovima Jenny Joseph i pjesmom Opomena / Warning), i samoj je umjetničkoj izvedbi pružena refleksivna, razlikovno bogata podloga u živoj, neformalnoj komunikaciji, što je u duhu organskog promišljanja kojim se sama umjetnica vodi u postavljanju ovog rada, mijenjajući mu kroz vrijeme formalne postavke i medijalnu narav. Od 2020. kada je Uranjanje kao performans prvi put izvedeno u otvorenom ambijentu Arheološkog parka Principij u Rijeci, preko uvođenja projekcija u drugoj iteraciji u formatu trosatne izvedbeno-izložbene situacije (Uranjanje#2, Queer Zagreb, ZPC, 2020.) do aktualne izgradnje cjelovitog scenskog izvedbenog pejzaža, natopljenog afirmacijom suptilnih, zvučnih podražaja u ponovnom uranjanju, kojim se autorica inicijalnom materijalu vraća nakon gotovo dvogodišnjeg odmaka.
  
  U skladu s radnjom uranjanja evociranom naslovom, rad je satkan u slojevima nalik dvojbenoj prozirnosti vode. Njegov je dispozitiv na fragilno tankoj liniji neprestanog balansiranja u međuprostoru, napunjenom dvojbenom slutnjom istodobne približenosti i udaljenosti, a kvalitativno izvedenom kao prostor granice između svjesnog i nesvjesnog, između površine i neprozirnih dubina. Scenografski taj je procijep ili stanje bivanja između označen naglašenim montažnim postupkom, kombinacijom plutajućim, fragmentiranih kadrova projekcije i kubičnih elemenata za koje su poslužile kartonske kutije, koje poput dijelova slagalice sudjeluju u slaganju šire slike projiciranog prizora i naravno, u konstrukciji scenskog prostora.
  
  Izvedbeno je najdojmljiviji odabir glasa kao prijenosa u predsvjesno stanje postojanja i razrada partiture primordijalnih, nejezičnih struktura vokalizacija putem kojih Josipa Bubaš znalački prenosi prepuštanje navigacije unutrašnjim kursorima – instinktima i intuiciji. Začudno, ekspresivno, nebrušeno ali i milo, nježno, čak na mahove i smiješno, njezini kliktaji i mrmorenje, svo to brižno diferencirano mrljavo brbljanje, djeluje monumentalno i kitovski precizno u dohvaćanju dalekosežnih relacija. Kadrirani isječci projekcije ne daju vodi slobodu da se jednostavno razlijeva ili teče, nego stvaraju tjeskobne komore ili tek otvaraju portale ponora. Traganje za autentičnim impulsima tjelesne pameti, one kolektivne svijesti putem koje se obiteljski nizovi žena uvezuju u transgeneracijske lance bioloških, ali i nadosjetilnih sjećanja, autorica opisuje jednostavnim nastojanjem: „Pokušavam uroniti i izvući iz tijela zapise.“
  
  I zapisi se ulančavaju, tako u izvedbi jedan od vrhunaca čini i mjesto u kojemu artikulirani glas povijesne svijesti, onako kako ju izlaže Søren Kierkegaard u romanu Ponavljanje, čita Mirjana Bubaš, majka kojoj kći u ovoj izvedbi daje jezik i dar preoblikovanja smisla traumatičnog, obiteljskog, ženskog naslijeđa: „Ponavljanje i sjećanje je isto kretanje, samo u suprotnom smjeru. Jer ono čega se sjećamo, bilo je i povratno se ponavlja, nasuprot čemu se stvarno ponavljanje unaprijed sjeća. Zato ponavljanje, ako je moguće, usrećuje čovjeka, dok ga sjećanje čini nesretnim.“
  
  Kontrastni motivi psihe, svjesno i nesvjesno odnosno radnje uranjanja, a zatim izgradnje i konstrukcije utkani su u propitivanje tjelesne propusnosti kao osobito važnog fenomena ženskog tijela u kojemu se mogu sastati i sastaju se osjetilni i nadosjetilni kapaciteti. Kako u ženskim utrobama na različite načine zriju kolektivne forme života, kako izdizanjem iz mračnih dubina prema površini svijesti spoznaja dolazi do svjetla koje oceane u nama čini poznatima, time i manje prijetećima, neke su ideje koje mi evocira ova predstava. Mnogo je toga na sceni – poluge mehanizma reproduktivnog slijeda, masivno vrijeme u gustom slijedu ponavljanja, monolit matrice ponavljanja u koji se neizbježno utiskuje svaka osobna egzistencija. Njezina je vrijednost u tome što iskreno iznosi na vidjelo afirmaciju tijela kao ultimativnog alata samospoznaje i prihvaćanja svoje autentičnosti. To čini sublimirano, bez dociranja, bez podlijeganja ilustrativnom oblikovanju sadržaja traume.
  
  U specifičnoj konstelaciji ostvarenoj diskusijom nakon umjetničke izvedbe, preda mnom se otvorila jedna nova nit svjetla prema mogućem ulazu u veliko pitanje o generičkoj ulozi umjetnosti u društvu, u onu poznatu dvojbu, je li svaki čovjek otok ili nijedan čovjek nije otok. Moglo bi biti da je ključni odabir perspektive prema tome što je voda koja ga okružuje. Potok, bujica, ocean, ili pak plodna voda, odnosno kako nas traganja Josipe Bubaš navode kroz naviranje osobnih slobodnih asocijacije, možda tek ona lokva od koje bi dijete u nama vazda htjelo da je more (Peter Handke, Pjesma o djetinjstvu).
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2025.
  
  Ponovno uranjanje
  autorica Josipa Bubaš
  izvodi: Josipa Bubaš
  zvuk Tin Dožić, video i svjetlo Tomislav Čuveljak, dramaturška podrška Silvija Stipanov
  podržali Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Zagreb

Piše:

Jasmina
Fučkan