Plesna scena.hr

Teorijsko i refleksivno razaranje žanrovskih konvencija

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine gl. ur. Maja Đurinović, ur. broja Mario Županović, br. 42, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2024.

• Unutar polja plesne teorije, plesnih studija ili kritike, pojam žanra je neuobičajen. Naime, u plesu ćemo govoriti o raznim vrstama plesa, primjerice o etničkom, društvenom, urbanom, sportskom, terapijskom ili ritualnom. Unutar tih vrsta doći ćemo do umjetničkog, koncertnog, kazališnog ili suvremenim rječnikom izvedbenog plesa koji ćemo onda dijeliti na balet koji opet ima svoje pod kategorije (romantični, ruski imperijalni, suvremeni), na modernistički i ekspresivni ples, postmoderni, novi ples, post-plesni, improvizacijski i brojne suvremene kritičke i eksperimentalne forme.

  Umjetnički kazališni ples možemo razmatrati i parametrima plesne tehnike koja izvedbu kodira unutar određenog estetskog sustava stvarajući kinestetičku simboliku koja služi kao komunikacijski kanal kojom smješta koreografsko djelo unutar određenog sustava. Tako će isto koreografsko djelo komunicirati drukčije u izvedbi baletnih plesača, plesača post-modernog ili urbanih stilova. Unutar plesnih studija razmatrat će se plesne izvedbe po ključu različitih pristupa autorstvu, tako će se kolektivna autorstva pozicionirati drukčije unutar kulturnih, estetskih i ostalih diskusija od radova nastalih kao vizija jednog autora koji organizira kretanje i ekspresiju izvođača. Plesne izvedbe snažnih produkcijskih mogućnosti s jedne strane polja naspram eksperimentalnih marginalnih autonomnih istraživanja. Brojne su druge perspektive i ulazi u razmatranja plesnih stilova, vrsta i formi, ali izuzetno rijetko ćemo koristi pojam žanra.

  Prema definiciji iz Hrvatske enciklopedije žanr (franc. genre: rod; vrsta < lat. genus, genitiv generis: rod, podrijetlo) je „klasifikacijski pojam s dugom tradicijom u zapadnoeuropskoj poetici i estetici“. Suvremeni ples, kako nema dugu tradiciju u zapadnoeuropskoj poetici i estetici, nije se u svojih stotinjak godina postojanja bavio svojim retrogradnim žanriranjem ili uspostavljanjem parametara po kojim bi se unutar sebe sistematizirao ili operacionalizirao, jer je u startu, kao umjetnost europske modernosti hibridna i autonomna umjetnost. Možda je moguće pribjeći paradoksu da je suvremeni ples žanr sam po sebi. Tako se susrećemo s Kretanjima broj 42, važno je napomenuti dvojezičnom izdanju, koje kao urednik broja potpisuje Mario Županović koji je u tematu Onkraj žanra okupio pet tekstova o pet potpuno različitih izvedbi i umjetnika, različitih u stilu, formi, kontekstu, kao i vremenu nastanaka. Urednički ih povezuje perspektiva „prožimanja i mimoilaženja žanrovskih konvencija – propitivanje, iscrpljivanje i zamagljivanje i razaranje žanra“. Svi se tekstovi u ovom broju bave onim razinama oslovljenih izvedbi koje dislociraju, iznevjeravaju, razaraju i guraju mogućnosti vlastitih medija, odnosno umjetnosti i disciplina, hibridiziraju ih, eklektiziraju ili pak apropriraju druge medije, discipline i forme. Okupljenim radovima i autorima o kojima se govori zajedničko je pak riječima urednika „hibridna živa izvedba u kojima je ples, performans i fizički teatar postaju suputnici i supatnici“. Tako da je upravo rušenje konvencija unutar „hibridne žive izvedbe“ kao svojevrsnom nad-žanru (Riječima Josefa Nadja: „Moje predstave su preplesne za dramske festivale i predramske za plesne festivale. Zato me najčešće ne zovu nikamo.“) sabirna točka Kretnja 42 i ulaz za čitanje ovog temata.

  Prvi tekst Transformacija gledateljskog (Bez spomena participativnosti) potpisuje Una Bauer, a radi se izvedbi nazvanoj Jade nastalom tijekom COVID-19 pandemije, kao trinaestominutnom Zoom performansu, u tom trenutku novom i potpuno specifičnom obliku umjetničke proizvodnje i komunikacije. Jade su kreirale i izvodile tadašnje studentice Plesnog odsjeka ADU-a Anika Cetina, Dora Pocedić, Ela Đimoti i Jeanne Lakits, a tekst se bavi senzorijalnošću koje autorica naziva „sposobnosti izazivanja različitih tjelesnih senzacija odnosno reakcija povezanih s osjetilima“. U Jade se eksperimentom s anti-umjetničkom komunikacijskom platformom Zoom, koja svodi izvedbu na vizualno-auditivnu informaciju i distancu izvedbe i gledatelja, ove studentice-umjetnice probojem plesačkog mišljenja i intuicije u nametnuti okvir uspijevaju, tvrdi autorica, aktivirati uvjete naše percepcije i senzorijalnost. Zoom performans nije nasreću preživio kao forma, ali je ugradio određene vizualne i video-art alate u koreografske prakse ove generacije, koja je ionako svjesna medijatizirane višestrukosti virtualnih prostora i identiteta.

  Drugi tekst s kojim se susrećemo, jedini je u kojem je autorica predstave o kojoj se govori Alexandra Madsen, ujedno i autorica teksta. Radi se o plesačici, koreografkinji i diplomiranoj dramaturginji s velikim interesom za promišljanje plesno-kazališnog u odnosu na filmsko. Autorica u tekstu Kodiranje izvedbe – Koncept sineastičkog plesa – Filmska perspektiva u izvedbenoj fikciji 'Paralelne kampanje', razmatra rad na svojoj, u 2024. višestruko nagrađenoj predstavi Paralelne kampanje te na početku teksta upućuje na roman Roberta Musila Čovjek bez osobina iz kojeg vuče brojna nadahnuća i teme, sažete u citatu: „pokušaj sprečavanja propasti i kolabiranja u vlastitu višestrukost koja se pokušava spasiti u nekoj vrsti forme“. Alexandra Madsen govori o fascinaciji paralelnim postojanjima, za čiji prijevod u izvedbeni medij razvija formalni postupak, svojevrsnu techne, preslagivanjem procedura iz suvremene filmske teorije i prakse uvodeći pojam „sineastičkog plesa“ kao „onog koji prekoračuje zakone i procedure filmskog medija u prostor plesa i kazališne izvedbe“. U tom se tekstu nalazi inovativna idejna i teorijska gesta, koju autorica detaljno razrađuje terminima „izvedbena fikcija“, „ples ceste“, „izvedba negativa“, koji su u predstavi otjelovljeni i izvode se na spontan i organski način. Unutar plesnih studija ili teorije, ovakva je vrsta autorske analize ili umjetničke teorije od iznimne važnosti, kako za doživljaj predstave, tako i za artikulaciju samog polja koreografske prakse, koja prečesto ostaje bez jasne teorijske (samo)analize.

  Slijedeći tekst O idioritmičkoj zajednici ili zajedništvu plesa, prilagođena je i s engleskog prevedena verzija teksta objavljenog u knjizi On “M/F”, or Staging an/d Archive Lea Rafolta (osvrt na knjigu potražite ovdje https://plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2815). Kao i u prethodnom, radi se o teorijskom tekstu, a predstava o koju se oslanja je Nastup (Onformance) iz 2010. u produkciji Studija za suvremeni ples, i jedan je od prvih grupnih radova Matije Ferlina. Ova vrlo pročišćena predstava operira u gotovo asketskoj formi apstraktnog pokreta odnosno plesa u kojoj Ferlin raznim postupcima de-poetizacije i retroaktivne de-estetizacije, dekonstrukcije ili odučavanja od plesnih stilova stvara in situ samog procesa morfologiju plesa s namjerom nastanka nove virtuoznost „u kojoj greška postaje ne-greška, sirovi pokret bez referenci i bez sadržaja postaje ples“. Osim uzbudljive teorijske eksplikacije ovog rada Rafolt otvara tekst pojmom idioritmičkih zajednica prema studiji Rolanda Barthesa, asketskih monaških zajednica koje su imale pravo na vlastitu regulaciju života. Tako ovaj tekst proširuje Ferlinovu koreografsko-teorijsku praksu na ideju antropološkog pristupa teoriji izvedbe, zajednice, predanosti, askeze, ritma i zajedništva.

  Pretposljednji tekst intervju je Agate Juniku s Damirom Bartolom Indošem i Tanjom Vrvilo Proboj kroz centralno koji nas vraća na one razorne pristupe fizičkom u izvedbi koje dovode u pitanje opstojnost izvođača u susretu s izvedbom i publikom, u smislu artovskog prevrata u kazalištu. Ovaj razgovor organskog tijeka oslonjen je na dugogodišnju suradnju autorice teksta i Indoš – Vrvilo tandema i meko meandrira razmišljanjima o otjelovljenoj boli, strasti, istrajavanju, ali i o paradoksima hrvatske umjetničke proizvodnje na nezavisnoj sceni od 1980-ih do danas.

  Tekst Marija Županovića Probijanje žanrovskih limensa u 'Ljubavnom slučaju Fahrije P.' Kugla glumišta, koji zatvara ovaj broj Kretanja bavi se navedenom predstavom iz 2017., a koja živi u memoriji autora kao jedna od onih prijelomnih predstava nakon kojih njegova percepcija kazališta više nije mogla biti ista. Ovu predstavu autor-urednik naziva „maestralnim ubojicom žanrova“ u kome se spajaju teatar, strip, mjuzikl, happening, performans, kabaret, film noir, triler, krimić, psihić … u jedinstveni doživljaj ili neki multimedijalni i poližanrovski ludizam koji proizvodi svoju neobjašnjivu cjelovitost.

  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 28. veljače 2025.

Piše:

Iva Nerina
Sibila