Plesna scena.hr

Prilika da se arhiv ne doživi kao statična zbirka

Intervju: Tea Kantoci, članica kustoskog i istraživačkog tima izložbe Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije

• Nakon dva mjeseca trajanja, u nedjelju 23. veljače u MSU je zatvorena izložba  Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije (više ovdje), veliki, dugogodišnji poduhvat ujedinjenih istraživačkih snaga iz Slovenije, Sjeverne Makedonije, Srbije i Hrvatske. (Bosna i Hercegovina i Crna Gora nisu zastupljene jer nositelji projekta i organizatori izložbe u tim zemljama bivše Jugoslavije nisu pronašli partnere.) Hrvatske autore i teme branila je Tea Kantoci, samostalna kustosica i istraživačica koja se našla u prilično nezahvalnoj ulozi usklađivanja i zastupljenosti materijala unutar zajedničkog konteksta i koncepta izložbe. Kako je izložba postavljena baš u Zagrebu, čija je povijest suvremene plesne scene iznimno bogata i razvedena kroz više od stotinu godina kontinuiteta, bilo je prilično primjedbi na izbor postava. No, ne radi se o tome što ova izložba nije, i što joj nije bila ni namjera jer je svim istraživačima bilo jasno da ne postoji zajednička, međusobno bliska, jugoslavenska povijest plesa, nego nas zanima što izložba jest. Arhivski materijali su okupljeni oko suvremenih tema feminizma, formacija, samoorganiziranja, prelaženja granica medija, koje odabrani primjeri izvedbene prakse problematiziraju i ilustriraju. U svakom slučaju riječ je o nekom drukčijem, aktualnom i angažiranom pokušaju sagledavanja i interpretacije umjetnosti u koju je upisan bunt, radoznalost, promjena, udruživanje, uvijek nove preobrazbe i forme tijela otpora.
  
  Tea, ti si tijekom ova tri mjeseca trajanja izložbe više puta vodila gledatelje kroz postav i vjerujem da ti se kroz iskustvo opetovanog izlaganja pred ljudima različitih očekivanja i stavova iskristalizirao neki rezime.
  
  Izložba Ples, otpor, (ne)rad od samog je početka postavljena kao istraživački proces u kojem se ples ne promatra isključivo kroz estetiku izvedbe, nego i kroz njegovu kulturnu, političku i društvenu funkciju. Kroz vođene ture i razgovore s publikom, pokazalo se da je upravo taj širi kontekst ono što izaziva najviše interesa. Moje iskustvo vođenja bilo je izuzetno pozitivno, a interes je pokazala stručna javnost, uglavnom iz polja vizualnih umjetnosti, koja je kroz prikazane arhivske materijale prepoznavala slojeve vizualne i konceptualne povezanosti plesa s drugim umjetničkim i društvenim fenomenima.
  
  Važno je naglasiti da ovo nije historijski prikaz plesne scene u regiji, nego problemska izložba koja korištenjem određene građe predlaže relacije između plesnih praksi i šireg društvenog konteksta. Umjesto linearnog povijesnog pregleda, izložba je ponudila tematski okvir koji otvara nova pitanja o plesu kao prostoru otpora, samoorganizacije i umjetničkog istraživanja. Sam postav osmišljen je tako da svaka država sudionica dobije ravnopravan reprezentativni prostor. Za Hrvatsku, s više od stoljeća bogate plesne povijesti, to je značilo izazovan proces kuracije, u kojem je bilo potrebno uskladiti raznolike lokalne povijesti i pojedinačne plesne scene unutar jugoslavenskog okvira. Tijekom tri mjeseca trajanja izložbe, kroz obilaske s publikom, dobila sam dojam da se percepcija plesne umjetnosti još uvijek često svodi na pojedinačne autore i prepoznatljive stilove, dok su teme feminizma, prelaska medijskih granica i političkih aspekata plesa kod dijela publike bile novo polje promišljanja.
  
  Ono što smatram važnim jest da je kroz rad na izložbi i vođenje publike postalo jasno koliko je ples podzastupljen u institucionalnom arhiviranju i povijesnom sagledavanju. Digitalni arhiv NADA, koji je razvijen u sklopu izložbe, svakako je jedan od pokušaja da se taj nedostatak sustavno adresira. Dugoročno, nadam se da će ovaj projekt potaknuti daljnje istraživačke i arhivske inicijative, ali i dublji dijalog o tome kako promišljamo plesnu umjetnost i njezinu ulogu u širem društvenom kontekstu.
  
  Možeš još jednom za nas proći kroz temate izložbe, s fokusom na hrvatsku scenu? Koreografiranje feminizma, roda i žudnji, Formacije, odnosi i intervencije te Na rubu i preko granice plesa?
  
  Koreografiranje feminizma, roda i žudnji – taj segment izložbe istražuje kako ples i koreografija postaju prostor za artikuliranje pitanja roda, tjelesnosti i žudnje, te kako plesna praksa može služiti kao alat za propitivanje društvenih normi i emancipaciju. Na hrvatskoj plesnoj sceni, kroz različite koreografske pristupe, umjetnici i umjetnice poput Selme Banich, Marijane Krajač, Sonje Pregrad, Matije Ferlina, Ive Nerine Sibile i drugih, kreiraju radove koji razbijaju granice između plesa, društvenog angažmana i tjelesne ekspresije. Njihova istraživanja ne samo da tematiziraju rodne uloge, nego se bave i širim pitanjima identiteta, moći i tjelesnosti, otvarajući prostor za feminističke, queer i rodno osjetljive perspektive unutar suvremenog plesa.
  
  Posebno je važan kontinuitet u promišljanju ženskih pozicija u plesnoj praksi, što se na izložbi može pratiti kroz recentne radove iz prošlih desetljeća, kao i kroz prizmu kulturnih i društvenih pomaka. Da bismo to naglasili, izložena je i arhivska građa poput letka za plesni koncert Mirjane Janaček iz 1923. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu, koji tematizira život, smrt, majčinstvo i borbu – univerzalne teme koje su se kroz povijest utkivale u plesnu umjetnost.
  
  Pored toga, na izložbi su prikazani radovi poput dvokanalne instalacije Igora Grubića Priča s istočne strane, koja usporedno prikazuje arhivske snimke nasilnih događaja koji su pratili prve prideove u Beogradu i Zagrebu, te mimkrirano nasilje u koreografiji Irme Omerzo, koji zajedno problematiziraju pitanje nasilja u kontekstu rodnih i društvenih borbi za ravnopravnost.
  
  Na rubu i preko granice plesa – tvaj segment izložbe bavi se istraživanjem granica plesne umjetnosti, kao i njezinim iskoracima prema drugim umjetničkim disciplinama i društvenim praksama. U kontekstu hrvatske scene, značajni su radovi koji spajaju ples s performansom, vizualnom umjetnošću, tehnologijom i teorijskom refleksijom, čime plesna umjetnost pomiče svoje tradicionalne okvire. Jedna od pionirki tih istraživanja bila je Vera Maletić, čiji je rad na prvom plesnom eksperimentalnom filmu Koreografija za kameru i plesače iz 1968. godine označio početak videodance forme u Hrvatskoj.
  
  U ovoj tematskoj cjelini, važnu ulogu imaju i kolektivi poput BADco.-a, koji sustavno istražuju odnos između tijela, tehnologije i izvedbenih formata. Njihovi radovi često obuhvaćaju višeslojnu interakciju između tehnologije, plesa i vizualnih umjetnosti, te postavljaju pitanja o tijelu, prostoru i društvenim normama unutar konteksta digitalnog i fizičkog svijeta.
  
  Izložba također uključuje radove umjetnika i kolektiva koji pomiču granice tradicionalnih plesnih izvedbi, kao što su Milana Broš i KASP, Montažstroj, Llinkt!, Trafik, Željka Sančanin, Barbara Matijević, Irma Omerzo i drugi. Riječ je o autorima i autoricama koji eksperimentiraju s dramaturgijom, zvukom, (vanjskim, ne kazališnim) prostorom, (radikalnim) tijelom i novim medijima. Spajaju ples s drugim umjetničkim praksama, stvarajući konceptualne radove koji izazivaju ustaljenu percepciju plesa i njegove pojavnosti u javnom i digitalnom prostoru.
  
  Formacije, odnosi i intervencije – taj segment izložbe istražuje kako se kroz plesne formacije i odnose artikuliraju dinamike unutar plesnih zajednica, ali i šire društvene dimenzije. U hrvatskoj plesnoj umjetnosti, oblikovanje formacija, bilo kroz profesionalne ansamble ili izvaninstitucionalne inicijative, omogućilo je nastanak različitih plesnih škola, kolektiva, festivala i inicijativa koje su bile ključne za razvoj i demokratizaciju plesne scene. Jedan od najranijih primjera te prakse dolazi iz 1930-ih godina, kada su umjetnice poput Ane Maletić, Mirjane Janaček i Nevenke Perko, otvarale prve škole plesa, stvarajući temelje za institucionalizaciju plesa u Hrvatskoj. U nastavku povijesti, formacije se šire kroz ansamble i kolektive koji su obilježili razvoj hrvatske plesne scene. Studio za suvremeni ples, KASP i Zagrebački plesni ansambl predstavljaju važne tokove u institucionalizaciji i profesionalizaciji plesne umjetnosti.
  
  Također, izvaninstitucionalne inicijative proširile su pristup suvremenoj plesnoj umjetnosti i obrazovanju. MAPAZ, Modularna škola i satovi kod Kiline Cremone omogućili su neformalno obrazovanje i eksperimentiranje s plesom. Ovi formati dali su umjetnicima slobodu istraživanja plesnih formacija i koreografskih strategija izvan institucionalnih okvira, čime su otvoreni novi horizonti za plesnu praksu u Hrvatskoj. U kolektivima poput Antisezone i Magije, plesne formacije često se koriste za istraživanje socijalnih odnosa te za uključivanje različitih tijela i pristupa u performativni prostor. Ovi kolektivi također reflektiraju promjene u društvenim normama i potrebu za većom inkluzivnošću i participacijom u plesnoj umjetnosti.
  
  Kroz festivale kao što su Tjedan suvremenog plesa, Eurokaz, Platforma mladih koreografa, Improspekcije i Urbanfest, te kroz rad udruga i umjetničkih organizacija poput Tala-e, CDU-a, HIPP-a i HC ITI-ja, plesna scena u Hrvatskoj stalno preispituje izvedbene formate, tjelesnost i odnose unutar plesne umjetnosti, pritom često uključujući interdisciplinarne pristupe.
  
  EkS-scenu, samoorganizirajuću platformu, smještamo u kategoriju pokreta zbog dugoročnog utjecaja na plesnu scenu, koji je i danas vidljiv kroz različite manifestacije, teme, modele rada i zagovaranje boljih uvjeta rada. Tu su i strukovne udruge UPUH i UPPU PULS, koje svojim djelovanjem pridonose profesionalizaciji i boljim uvjetima rada unutar struke, dok diskurzivni formati omogućuju razvoj teorijske i kritičke misli, dokumentiranje te sustavno praćenje scene.
  
  Ovako točkasto raspoređeni primjeri u vremenskom rasponu od gotovo stotinu godina ukazuju na heterogenost formacija koje su oblikovale plesnu umjetnost u Hrvatskoj, gradeći krajolik ispunjen raznovrsnim plesnim subjektima i praksama.
  
  U više navrata smo se družile kad si pregledavale moju arhivu i odabirala eksponate. Što je tebi značio taj intenzivan proces usvajanja građe i onda posredovanja novih znanja? (Uz svijest o prihvaćenim ograničenjima prezentacije….)
  
  Rad na izložbi kroz pregledavanje, selekciju i posredovanje građe bio je za mene intenzivan istraživački proces. Susret s arhivom podrazumijeva određenu odgovornost – nije riječ samo o dokumentima prošlosti, nego o materijalima koji su živjeli, cirkulirali i oblikovali nečije umjetničke, političke i životne odluke. Tvoj arhiv mi je otvorio perspektivu o tome koliko je plesna scena oduvijek bila vitalna, raznolika i povezana s društvenim pokretima, ali i koliko je njezina povijest krhka. Postala sam potpuno svjesna činjenice da su dokumentacija i sjećanja o velikom dijelu plesne povijesti oslonjena na trud i predanost nekolicine ljudi i koliko je plesna baština ranjiva u nedostatku institucionalne podrške i sustavnog arhiviranja.
  
  U tom smislu, posredovanje znanja kroz izložbu bilo je gotovo jednako važno kao i sama selekcija. Svaki susret s publikom otvarao je nova pitanja i nove perspektive – pokazalo se da upravo povezivanje arhivske građe sa suvremenim iskustvom plesne scene donosi najviše reakcija.
  
  Zbog ograničenja koje nudi muzejski prostor, gdje se materijali mogu prikazivati u određenim okvirima, izdali smo i knjigu Bodies of Dance: Aspects of Dance as Cultural, Political, and Art Work in Yugoslavia and After, koja nam je ipak omogućila razgranatiji pristup temi i priliku za dublje istraživanje, oprimjeravanje i proširenje konteksta. No, iako je format izložbe nužno donosio određena ograničenja, on je istovremeno bio prilika da se arhiv ne doživi kao statična zbirka, nego kao nešto što traži angažman, dijalog i daljnja istraživanja. To je ujedno i najveći izazov – kako ne stati na ovoj gesti, nego omogućiti da se plesna povijest i dalje aktivno gradi, dokumentira i prepoznaje kao dio šire kulturne baštine?
  
  Kako bi izgledala tvoja sljedeća izložba nadahnuta plesnom scenom?
  
  Ovaj višegodišnji proces koji je prethodio izložbi otvorio je više pitanja nego što je ponudio odgovora. Jasno je da smo tek zagrebli u složenost lokalne plesne scene te da su njezina povijest i suvremenost daleko kompleksnije, fragmentiranije i bogatije nego što se na prvi pogled čini. Moji kustoski i istraživački interesi usmjereni su prema praksama koje su interdisciplinarne, eksperimentalne, liminalne, hibridne i angažirane, a pritom zadržavaju dozu poetičnosti. Buduća izložba bila bi oblikovana tim senzibilitetom. Zanima me kako se ples povezuje s drugim umjetničkim i društvenim praksama, na koji način kroz njega pregovaramo političke tenzije te kako može postati prostor istraživanja kolektivnosti, sjećanja i novih oblika zajedništva.
  
  Svakako bih voljela dublje istražiti rad Milane Broš i ponovo razgovarati s pojedincima koji su činili generacije KASP-a, kao i promatrati ples kroz medij videa i filma – istražiti plesače i plesačice koji su koristili pokret u eksperimentalnim filmskim i video radovima, propitujući granice između tijela, slike i prostora. Također me zanima utjelovljeni i koreografirani feminizam, počeci samoorganiziranja unutar plesne scene, nasljeđe EkS-scene te načini na koje su se plesne inicijative formirale izvan institucionalnih okvira. Ovo je već pet prijedloga za moguće izložbe!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. veljače 2025.
  

Piše:

Maja
Đurinović