Plesna scena.hr

Fragmenti psihološke jeke

Pogonator 2024: The Happiness of Mr. J., autorica Koraljka Begović

• 
  
  Nova autorska realizacija Koraljke Begović u sklopu programa Pogonator 2024., oslanja se na interpretaciju burnouta Finna Janninga u eseju The Happiness of Burnout (Finn Janning, The Happiness of Burnout, „Journal of Philosophy of Life“, 2014, 48-67), koji izgaranje tumači kroz prizmu oslobođenja. Razmišljanja iznesena u studiji čine poticajni materijal za konstrukciju izvedbene situacije, a predložak je, po svoj prilici, poslužio konceptualnoj osnovi ove neverbalne predstave. „Odnosi su izvan njihovih uvjeta; nemaju vlasnika i ne predstavljaju identitet. Ako je netko otvoren i obraća pažnju na ono što se događa točno ispred njegova nosa, očiju i ušiju, tada dolazi u kontakt sa životom. Tada on postaje 'mješovito tijelo' oblikovano odnosima koji nastaju“ (str. 52). Izdvojeni citat u velikoj mjeri korespondira s formalnim elementima ključnima za dispozitiv predstave – s konciznom provedbom konceptualnog oblikovanja prostora i s koreografskim vokabularom koji u velikoj mjeri ostaje u domeni slobodnih naznaka upravo ovako jezgrovito obrazloženog koncepta „mješovitog tijela“ filozofa Michela Serresa na koji se Janning poziva.
  
  Početak izvedbe označava stroboskopski ples rasvjete sinkronizirane s ritmom glazbe na praznoj sceni, označenoj kao prostor ništavila i praznine. Izvođačice se isprva neprimjetno pojavljuju između gledatelja, izlaze iz prikrajaka, odnekud odostraga, zalazeći u uske koridore između stolaca. Sagnute, stisnute, niskih pozicija, iz kojih se postupno i samo privremeno ili nakratko protežu u uspravni položaj, izazivajući u gledateljima višeslojnu napetost između doživljaja različitih prostornih omjera. Između doživljaja psihološkog prostora i izraza fluktuirajuće tjeskobe u tijelu, između rašljastih, dijagonalnih i višesmjernih napetosti okolnog fizičkog prostora te pulsirajuće praznine scene. Kroz cijelu izvedbu upravo odnos aktiviranih i pasivnih prostornih planova funkcionira kao nositelj transformirajuće snage, a podređenost tjelesnosti prostornoj sintaksi, omogućuje učitavanje fizičkih i simboličkih odnosa u proširenom području, uključujući publiku.
  
  U koreografskom oblikovanju vokabulara prisutna je tendencija ka nepersonalnom, nadindividualnom izrazu, koji u sebi nosi ujednačenu notu razbarušene mješovitosti.
  Tko su plesačice, koji je njihov identitet, utjelovljuju li likove? Kostimografija nema unificirajuće elemente niti se gradi iz ambiciozne autorske vizure, djeluje svakodnevno, slučajno, a tijela u njoj obeznačeno. Stoga izvođačice djeluju poput rastrganih dijelova Eho, fragmenti psihološke jeke, mrvice svakodnevnih neuroza koje se povremeno lijepe jedna na drugu. U prostornim dispozicijama njihovih odnosa susreću se različite vrste tjeskobnih gustoća, stvarajući time slijed napetosti, oslobađanja i emocionalne relacijske povezanosti u odnosu na publiku.
  
  Dinamika izvedbe proizlazi iz promjena u fizičkim razgraničenjima prostornih planova, jer su po svoj prilici ključna umjetnička pitanja u interpretaciji burnouta kojima se autorica bavila: kako odnos prostora i tjelesnosti učiniti vitalnim u odražavanju psiholoških procesa. Kao što čitamo u najavi: „Predstavom The Happiness of Mr. J. istražuju se (...) prostori straha, jeze, praznine, ali i otpora i happinessa.“ Dramaturgija psihologiziranog prostora i linearnog popuštanja pritiska od zone gledališta prema središtu scene mimetički je prenesena. Tjeskoba nastaje iz više nepoznatih izvora u zoni gledališta, a zatim postupno, gusto i tromo poput oblaka istječe na scenu, da bi se ondje, iza nastale i otvrdnule opne između dva svijeta, postupno sabijala prema središtu, udaljujući se od publike, popuštajući s pritiskom, donoseći olakšanje. Vrhunac donosi prosipanje krede ili brašna na podu u obliku koncentričnih krugova, čime se simboličko rasterećenje vizualno ukazuje motivom mandale, sačinjene od prosipanog tereta. Ritmičko centripetalno kretanje plesačica najavljuje proces traženja ravnoteže ili ponovno spajanje s unutarnjim svijetom, a cirkularna krivulja, uz odvlačenje iz centra prema obodu, još jednom naglašava napetost pulsiranja i kontinuirane interakcije između stresnog zasićenja središta i otpuštanja, rahljenja rubova.
  
  Riječ je o predstavi u kojoj su tijela plesačica jednosmjerno i izravno u funkciji ostvarenja usredištenosti scenskog zbivanja kroz simboliku liminalnog zbivanja ne/ravnoteže i ne/cjelovitosti. No koreografski elementi čitaju se na pomalo udaljeni, gotovo logički način, više kroz konceptualnu rešetku idejne cjeline nego iz bogatstva unutarnjih spojeva i finog tkanja vokabulara. Možda je i to razlog zbog kojega nastaje dojam da se plesna tijela / emocionalni amortizeri, ne uspijevaju na planu dominantne preokupiranosti prostornim okvirom izboriti za potpunu artikulaciju izražajnosti izvođačkih mogućnosti. Pa ih, nakon plesnog sagorijevanja i kraj zbivanja, čini se, zatiče naprasno.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 12. ožujka 2025.
  
  The Happiness of Mr. J.
  autorica i koreografkinja Koraljka Begović
  u suradnji i izvedbi: Maja Drobac, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić, Mia Zalukar
  dramaturgija Ivana Vuković, glazba Hrvoje Nikšić, oblikovanje svjetla Andrija Santro, kostimografija Stella Leboš, fotografija Nina Đurđević
  financijska podrška: Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Piše:

Jasmina
Fučkan