Solo plesna izvedba S Robertom, novi autorski projekt renomirane plesne umjetnice Roberte Milevoj premijerno je izveden u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula 21. veljače 2025., a nekoliko dana kasnije, 25. veljače uslijedila je zagrebačka premijera u Zagrebačkom plesnom centru. Nakon uspješnih autorskih predstava Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), ovim se solom Roberta Milevoj vraća na scenu s novim, introspektivnim djelom autentičnog rukopisa. Istražujući odnos između prošlosti i sadašnjosti, tijela i sjećanja, pokreta i misli, u svom solu S Robertom – za koji potpisuje koreografiju, tekst i izvedbu – autorica na scenu donosi fino umjetničko tkanje u kojem se isprepliću ples, tekst, neverbalno i verbalno, svjetlo i glazba. Projekt je nastao u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazalište Pula i UO Nikad kraja te uz partnerstvo Zagrebačkog plesnog centra, a uz premijeru predstave razgovaramo s Robertom Milevoj.
S Robertom je vaš četvrti plesni solo. To kažete i publici već negdje na početku vrlo intimne, iskrene, dnevničke predstave kada govorite o odnosu između sebe i plesa, koji se mijenja i traje gotovo tri desetljeća. To je i jedna od tema ove vaše plesne, i ne samo plesne, priče, istodobno i neverbalne i verbalne. Što je na tom vašem plesnom putu ostalo isto, a što se najviše promijenilo?
Ciklus predstava s Robertom traje otprilike četrnaest godina. Mislim da je ova predstava došla u trenutku kada sam bila spremna na idući korak. Pritom mislim na protok vremena koje sam obuhvatila u procesu rada S Robertom kao i primjenu teksta u izvedbenom smislu. U predstavi sam odlučila tematizirati svoj privatni i profesionalni dio života uzimajući autobiografske i autorefleksivne elemente iz prošlosti da bih jasnije mogla graditi vlastitu, plesnu sadašnjost. Predstava je nastala iz perspektive pisanja dnevničkih zapisa pa je dio procesa zapravo bio svojevrsni oblik promatranja same sebe na tom putu, kao i način da još više poslušam i osvijestim stvari koje su za mene najvažnije u danom trenutku, ali i spoznaja da nešto nije onako kako je bilo prije. Također, rad na ovoj solo izvedbi pružio mi je mogućnost da ponovo revidiram odnos prema plesu koji sam za neko vrijeme bila stavila u drugi plan, i na tome sam jako zahvalna.
Ples je u samoj suštini vašeg bića. Imanentan je vašem umjetničkom i osobnom identitetu. Kroz vrijeme, mijenjali su se vaši plesni identiteti. Kako je to izgledalo?
Složila bih se s vama da je ples u samoj suštini mog bića. Od svoje šeste godine bavim se plesom i neminovno da me prati kroz cijeli život. Znalo se događati da ljudi drugima objašnjavaju tko sam ja tako da me opisuju kao plesačicu. Kad bi netko spomenuo da sam plesačica, uglavnom se znalo o kojoj se Roberti radi. S druge strane, dugi niz godina tražila sam svoje druge identitete kao da sam htjela biti još nešto osim plesačice. Tako je prihvaćanje sebe u potpunosti, u mom slučaju, došlo nešto kasnije i to ponajviše počevši s ulogom majke. Trenutno imam 45 godina i uživam u sebi, u tome da sam svoja i sve što jesam.
Posebno je dojmljiv dio sola S Robertom u kojem tekstom i plesom objašnjavate kako svijet oko sebe, prirodu, ljude…vidite kroz plesni pokret. Je li oduvijek bilo tako?
Ponekad primijetim da u takvoj perspektivi uživam možda drugačije od nekog drugog. U predstavi sam željela nešto reći o tome jer smatram da putem plesne prakse možemo zaista doživjeti svijet na vlastiti i jedinstveni način: možemo ga iskustveno doživjeti, a ne samo racionalno. Kao plesnoj umjetnici takav odnos s prirodnim mi je bitan jer se onda osjećam slobodno misliti i osjećati.
U procesu stvaranja predstava bavili ste se i usporedbom dvaju iskustava „kako promatrati osobni doživljaj prirode u koreografskom smislu, kako obraditi ono prirodno u performativnom smislu “. Koliko vam je prostora za to ponudio solo?
Ovi aspekti važni su mi u kreativnim procesima iz kojih crpim inspiraciju za moj autorski i koreografsko-izvođački rad. Kada radim solo format, potrebna mi je doza osobnog iskustva kojeg vidim kao mogući prijevod u scenski sadržaj. Kad kažem prirodno, mislim na sve ono što mi je ponuđeno unutar emotivnog doživljaja, ali i doživljaja okoline koja me okružuje.
Publika svjedoči intimnoj ispovijedi umjetnice, plesačice, koreografkinje, žene, majke, kćeri, unuke, prijateljice, radnice… Upravo tekst, zapisi iz dnevnika koje izgovarate na sceni dok plešete daju dodatnu dimenziju i dramaturšku snagu ovoj osobnoj „posveti proživljenom vremenu na sceni“ kako je predstavu S Robertom označio dramaturg Luka Bosanac. U kojem je trenutku dnevnik postao materijal za predstavu?
U rad na ovoj predstavi krenula sam pišući fusnote iz svakodnevnog života. Zapisivala sam svoje misli, preokupacije, doživljaje i događaje koji su bili važni za razdoblje prije same odluke da ću raditi predstavu. Na početku vođenja bilješki nisam aktivno plesala. Jako malo vremena provodila sam u dvorani, stoga mi je takav način prijenosa informacija u dnevnik zamijenio uobičajeni način rada u plesu i ponudio mogućnost da s vremenom postane izvedbeni materijal. S vremenom bilješke su sve više poprimale oblik dnevnika, koji je nakon nešto manje od godinu dana poslužio kao predložak za nastavak rada na predstavi da bi naposljetku stao u izvedbeni suodnos s plesom.
Dramaturg predstave je Luka Bosanac. Možete li nešto reći o vašoj suradnji?
Na početku radnog procesa S Robertom odlučila sam koristiti tekst u predstavi te mi je bilo važno imati pomoć u tekstualnom dijelu jer to nije moj primarni alat kojim se inače umjetnički izražavam na sceni. Mogu reći da smo Luka i ja imali izrazito produktivnu i ugodnu suradnju.
I s ovom predstavom pustili ste publiku duboko u vaš intimni prostor. Ona je zaista s vama, s Robertom, koreografkinjom plesačicom i autoricom teksta predstave. Tekst koji izgovarate dok plešete na sceni pojačava bliskost, intimnost između vas kao plesačice i vaše publike. Gotovo je opipljivo kako emocija, misao i pokret prelaze rampu. Koliko vam je to bilo važno kada ste radili na ovom solu koji je bio i vaš svojevrsni povratak na plesnu scenu?
S Robertom je postala osobna plesna priča u kojoj je tekst pridonio opipljivosti plesa, a možda i njegovom razjašnjavanju do mjere da postane razumljiviji i da ga se može još više približiti ljudima. Isti taj prelazak rampe priželjkujem i kao plesačica dok plešem, izvođačica ili autorica plesa.
Pula ima važno mjesto u predstavi, kao i sama pulska premijera. U publici su bili roditelji, prijatelji, gledatelji pred kojima podastirete svoju intimu, plesnu i osobnu. Kako je bilo ponovno raditi u pulskom kazalištu i plesati pred svojom publikom?
Bilo mi je jako drago nastupati pred bližnjima i dugogodišnjim prijateljima iz Pule. U Istarskom narodnim kazalištu – Gradskom kazalištu Pula radila sam i svoj prvi solo Roberta, Roberta pa mi je simbolički bilo važno da je ova nova premijera bila u Puli. To je bilo i moguće realizirati zahvaljujući umjetničkom ravnatelju Matiji Ferlinu i njegovom pozivu na suradnju za ovogodišnju temu sezone Istarskog narodnog kazališta – Oda srcu.
Kakve su reakcije publike? Tko će još osim Puljana moći vidjeti predstavu? Gdje su planirane izvedbe?
Po mom saznanju dojmovi su snažni i reakcije jako pozitivne, iako ne bih voljela u potpunosti generalizirati mišljenje publike. Iduće izvedbe održat će se 22. ožujka. i 30. travnja 2025. u Zagrebačkom plesnom centru te 29. travnja 2025. u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula u sklopu obilježavanja Međunarodnog dan plesa.
Puljani čine i većinu autorskog tima predstave. Možete li ih predstaviti?
Autorski tim čine nagrađivani glazbenik i autor Nenad Sinkauz s kojim sam i ranije surađivala jer mi jako odgovara njegov glazbeni senzibilitet u spoju s mojom plesnom poetikom. Luka Bosanac je mladi dramaturg na početku svoje profesionalne karijere za kojeg mi je drago da smo imali obostranu mogućnost surađivati. Tu su još talentirani Anton Modrušan koji potpisuje oblikovanje svjetla, renomirana glumica Jadranka Đokić kao govorna savjetnica koja mi je za ovu priliku pružila jedno malo, ali zaista vrijedno iskustvo te poznata pulska kostimografkinja Desanka Janković.
© Bojana Čustić-Juraga, PLESNA SCENA.hr, 19. ožujka 2025.
