Plesna scena.hr

Svečani trenutak povratka

Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula (Kazališna sezona Oda srcu 2024/2025), UO Nikad kraja: S Robertom, autorica Roberta Milevoj

• 
  
  Ubrzo nakon pulske praizvedbe u Istarskom narodnom kazalištu  (21. veljače 2025.), novi autorski solo Roberte Milevoj  S Robertom, imao je i zagrebačku premijeru 25. veljače u Zagrebačkom plesnom centru. „Ja sam Roberta. Ovo je moja četvrta predstava u kojoj plešem sama.“ najavljuje (se) Roberta. S prevođenjem sebe u ples, izlaganjem osobne prisutnosti u svijetu koji živi, pamti, osjeća, trpi, Roberta je započela prije četrnaest godina. U nepravilnom ritmu izašle su: Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013), ROB3RTA (2019) i sada S Robertom (2025). Ovaj četvrti rad je nekako posebno pripreman, iščekivan, jer je u međuvremenu Roberta donijela radikalnu odluku o prekidu s plesom, a onda nakon godina nataloženih utisaka drukčijeg, konvencionalnijeg života (prodavačice), dobila nemoralnu ponudu od starog prijatelja. I tako, s telefonskim pozivom 18. srpnja 2023. počinje ovaj profinjeni, introspektivni rad, izvedbeno-auditivno listanje dnevnika, povratak Roberte Roberti, zamišljenoj, zasanjanoj plesačici koja polako i pažljivo, i pred svjedocima, otkopava svoje biće, posvećujući mu jedan izolirani vremenski isječak kazališne sadašnjosti impregnirane svim prijašnjim Robertama.
  
  U tamnoj dubini ogoljene scene, na artificijelnom crnom panju sjedi mirna, ozbiljna, zamišljena, elegantna žena u crnom: korzet s ukrasnim perom, mekane hlače, visoka punđa koja otkriva liniju vrata, poluprofil, podsjeća na neke fotografije Marthe Graham iz njezinih radova nadahnutih antičkim kraljicama… („Intuitivna, prepuštena nekim senzacijama izvan nje, i time necivilizirana.“ Iva Nerina Sibila, programska knjižica) To je svečani trenutak povratka, susreta s Robertom, za koji se pripremila i uredila na svoj način. Upija prostor i vrijeme, njezino tijelo je središte svemira i napeta opna na koju njezin (unutarnji) glas upire izvana. Izmješten iz tijela, sačuvan u nekoj čarobnoj kutijici i onda vraćen prostoru i plesačici kao poziv na suigru. (Rastavljena i ponovno sastavljena – u višestrukom smislu.) Dakle, kako bilježi dramaturg Luka Bosanac: „Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst koji je napisala sama...“.
  
  I tako zajedno, ona i mi, publika slušamo Robertin glas, pratimo sadržaj, verbalno artikuliranu retrospektivu ovog procesa prihvaćanja povratka plesu kao prvoj, onoj fatalnoj, pokretačkoj ljubavi. I dok glas zadržava mirni kontinuum, a riječi prenose jasnoću uobličene misli, oko njega se rasprostire rasplesani zvuk Nenada Sinkauza, glazbeni segment predstave iznijansiran, razveden, šuman, uzbudljiv, kao neki tajni ključ koji povezuje racionalni segment s onim tjelesnim: tajnim, osjetljivim, emotivnim, zaumnim, pretočenim u intuitivnu, jedinstveno razvedenu skalu eforta i oblika Robertinih pokreta… „Ples se ne isprepliće sa mnom kao prije.“ Kaže pripovjedačica plesačici (ili obrnuto?) čitajući Robertine bilješke.  „Taj odnos sada je mirniji, odsutniji, ali kada se dogodi, uvijek prepoznaje neke stare navike. I ispočetka nagovješćuje novo uzbuđenje.“
  
  U osobni, dnevnički narativ bilježenja rada na predstavi upisane su, suprisutne, osobe i događaji prizvani rekapitulacijom životnih odluka, uvijek u odnosu na taj neukrotivi plesni segment bića. Uključeno je kinestetičko (prepoznajemo neke figure, pokrete, izbačaje, geste…  iz ranijih radova.) i emotivno pamćenje, npr. pulska dvorana kao prostor doma, povratak na početak da bi se ponovno stiglo do ovog, sadašnjeg, a uvijek već prošlog trenutka bivanja na sceni. Vratilo me to Bachelardu: „U našem sjećanju, tom kazalištu prošlosti, dekor održava lica u njihovoj dominantnoj ulozi. Ponekad smo skloni vjerovati da sebe poznajemo u vremenu, dok u stvari poznajemo samo niz fiksacija u stabilnim prostorima bića, bića koje ne želi proteći...“ (Poetika prostora, 2000.)
  
  Lijepo je bilo biti ponovno s Robertom. Njezin povratak na kazališnu scenu, na jednostavna osobna otkrića osnovnih počela modernog plesa, na preobrazbu plesom i „privilegij da svijet vidimo drukčije“ prepoznajući ples u travkama, drveću koje se opire silini vjetra, letu ptica… seže do velikih solistica plesnog kazališta Isadore i Marthe, ali u svojoj suvremenoj artikulaciji pamćenja tijela i pokreta „istodobno pridaje egzistencijalnu i spoznajnu vrijednost“. (L. Louppe, 2009.) I stoga ples, zajedno S Robertom opet „ispočetka nagovješćuje novo uzbuđenje“.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 27. ožujka 2025.
  
  S Robertom
  koreografija, tekst i izvedba Roberta Milevoj
  obrada teksta i dramaturgija Luka Bosanac, glazba Nenad Sinkauz, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, kostimografija Desanka Janković, govorno savjetovanje Jadranka Đokić
  produkcija: Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula (Kazališna sezona Oda srcu 2024/2025), UO Nikad kraja

  Partner projekta: Zagrebački plesni centar

Piše:

Maja
Đurinović