Plesna scena.hr

Ponekad nam se i umjetnost dogodi…

Šparemblek, red. Jakov Sedlar

• 
  
  Prije osamnaest godina, početkom 2007., Milko Šparemblek je novom (trećom) zagrebačkom postavom svojeg znamenitog djela Pjesme ljubavi i smrti na glazbu Gustava Mahlera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu obilježio šezdeset godina umjetničkog djelovanja. (Poslije je još obnovio Johannes Faust Passion 2015. u HNK Zagreb, a 2018. Pastoralnu simfoniju u Ljubljani.) Rad na predstavi je zabilježio i ovjekovječio redatelj Jakov Sedlar, te je tada, uoči baletne premijere u foajeu HNK prikazan ovaj pedesetominutni dokumentarni film koji u sjajnoj montaži Krune Kušeca kombinira scene s aktualnih proba u Kazalištu i Šparemblekova promišljanja različitih tema iz bogatog iskustva i memorije plesnog kazališta jednog ponosnog Europljana koji je obišao svijet i vratio na točku odakle je krenuo, dokumentiranih impresivnim arhivskim materijalima. „Nakon početnih kadrova baletne dvorane pune plesača na probi predstave Pjesme ljubavi i smrti i Koreografa, koji autoritativnim, ali toplim prisustvom vodi probu, nastaje sinergija stvaralačke posvećenosti koreografa i interpretativne snage plesača; mikrosvijet plesne profesije u kojoj je Šparemblek proveo gotovo cijeli svoj život.“ (Željka Turičinović, 2007., Pjesnik pokreta, Kretanja 7/8)
  
  Film koji je nastao u produkciji HNK (izvršni producent dr.sc. Ana Lederer), a montiran je i obrađen u Croatia filmu (ko-producent Željko Zima), ostao nam je kao dragocjeni materijalni sažetak jedne velike i inspirativne karijere duboko prožete i zaokupljene plesnom umjetnošću. Film nije nikada prikazan na HTV-u, a kao neki oblik raspačavanja iskoristili smo, dopuštenjem autora i producenta, časopis Kretanja br. 11, koji je u cijelosti bio posvećen djelu Milka Šparembleka, odnosno uređen je kao zbornik radova sa simpozija koji je Hrvatski centar ITI organizirao 1. prosinca 2008., na Šparemblekov osamdeseti rođendan, (pdf dostupan ovdje) uz koji je bio priložen DVD s kratkim insertima vezanim uz teme izlaganja, i film Šparemblek. Skup je tada potvrdio širinu i dubinu interesa umjetnika koji je tada priznao da „cijeli svoj umjetnički vijek stoji na krhkom mostiću pokušavajući povezati dvije, bez razloga u nas suprotstavljene strane: balet i suvremeni ples; često kao stranac za obje od njih!“
  
  Dijelovi filma Šparemblek prikazani su i na komemoraciji za tog velikog umjetnika, koja je održana u velikoj dvorani HNK-a 5. ožujka 2025., uvijek ponovno impresionirajući sadržajem. Ovaj film prikazujem novim generacijama kad god imam priliku, tj. studente i kolegije vezane uz plesno kazalište i njegovu povijest, i to držim silno važnim. Također ga je, tužnim povodom umjetnikova nedavna odlaska, Almira Osmanović prikazala i svojim studentima glume na splitskoj Umjetničkoj akademiji, sa zadatkom bilježenja osobne impresije. I onda mi je, s iskrenim ponosom, produžila zapis Elene Bukvić, studentice s druge godine Glume, koji s dopuštenjem mlade autorice prenosimo:
  
  „Mirko Šparemblek koreograf, baletan, velikan, virtuoz, i to ne samo naše plesne scene, nego i svjetske, na početku filma redatelja Jakova Sedlara priča o dobivanju pariške stipendije i svom kolegi plesaču te usputno kaže „ja sam imao nešto malo talenta, a on je bio bolji plesač od mene", i meni to bude dovoljno da s velikim poštovanjem i zanimanjem pogledam film o čovjeku o kojemu sam do sada bila samo načula. Bilo je to pedesetak minuta upijanja znanja, čistog užitka i zaustavljanja filma radi potrebe zapisivanja izjava, čiste mudrosti ovog uistinu toplog čovjeka te posebnog umjetnika. Što dalje studiram, shvaćam da se moja teorija potvrđuje, te da treba biti samosvjestan da bi bio velik umjetnik. Ta sposobnost promatranja sebe kroz treće oko, iskreno htijenje, i ogoljavanje pred samim sobom, pokušaji razumijevanja svijeta i samorefleksije, zdrave usporedbe onog od jučer s onim od danas je ono što treba biti naš kreativni proces. Mirko Šparemblek je čisti primjer kako čovjek kad je iskren sam sa sobom, te zanatskom vještinom uz prstohvat šljokica i iskrica koje ne smiju nestati iz umjetnikove motivacije može biti nepretenciozan, pun u svojoj biti, postojanju i ljubavi prema onome što radi. „Ponekad smo samo zanatlije, ništa više. Ponekad primijenjena umjetnost, a ponekad nam se umjetnost i dogodi." Ponekad nam se i umjetnost dogodi... i to u obliku osobe. Hvala Gospodine Milko, počivali u miru. Plešite po oblacima s ovim Bogom u kojeg vjerujete, ovim koji zna plesati.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 27. ožujka 2025.

Piše:

Maja
Đurinović