Plesna scena.hr

Dehumaniziranost kao trajno stanje

UO de facto, Zagreb: EEE (...till hell freezes over), autor Luka Švajda

• 
  
  Provokativni roman Éden Éden Éden francuskog pisca Pierrea Guyotata iz 1970., na temu Alžirskog rata, pisan je „jezikom sačinjenim od sluzi“ (Jerko Bakotin) koji obiluje materijalno živim, uspuhanim nabrajanjem opscenih radnji, nasilja, seksa i izlučevina. Zabranjen je samo mjesec dana nakon objavljivanja, a danas uživa ugled beskompromisne kritike kolonijalizma i kapitalističkog društva. Njegov autor stekao je status „posljednjeg pripadnika francuske književne avangarde 1960-ih i 1970-ih, koji je ostao dosljedan“ (John Taylor, Okrutnost i mehanički seks, „Zarez“, br. 143, str.14-15).
  
  Iako nedostupan u cjelovitom hrvatskom prijevodu (ulomak u prijevodu Larise Petrić objavljen je u časopisu Libra libera, br. 17, 2005.), ovaj je tekst privukao pozornost talentiranog plesača i autora Luke Švajde, trenutno na studiju na Institutu za filozofiju u Leuvenu i na The Lacanian School of Psychoanalysis u San Franciscu. Odabiru književnog predloška su ga, pored njegovih recentnih studijskih i teorijskih interesa, možda i neizbježno, dovela sama svojstva, u nas nažalost neprevođena, Guyotatova djela koja po Taylovorovoj procjeni „ne teže – za razliku od djela gotovo svih drugih pisaca – ičemu drugome do evocirati materiju i njezina mnogostruka kretanja?“.
  
  Izvedba (KUC Travno 27. i 28. veljače 2025.) slijedi tripartitno oblikovanje romana (ratni logor, bordel i pustinja), a poetičkom tendencijom vrlo blisko ocrtava i senzibilitet samog Guyotata: „ono što nastaje u meni, kada pišem, i potom se neprestance izgrađuje, jest ljudska organizacija neodređene vrste – čađavo-crna, crna na najprljaviji mogući način, u tom aspektu već blještava, uistinu obojena u svoju blještavu crnoću, izmrcvarena ponajprije okrutnošću čovjeka nad čovjekom… ratom, glađu, mučenjem, prostitucijom.“ I doista kroz tri diorame, tri ambijenta u svojstvu modela, u dispozitivu bližem muzejskim nego scenskim inscenacijama, pet izvođača ostvaruju uvid u začudne, ljepljivo-gadljive habitate poharanog, fragmentiranog i uistinu nepovratno izgubljenog svijeta.
  
  Gledatelji s izvođačima dijele zajednički prostor scene, premještaju se prema zahtjevima razgleda i odlaze u atomsko sklonište, gdje izvedba završava no gledateljska vizura nije samo približena. Postavljena s unutrašnje strane prezentiranog okoliša ona je gotovo stravično vjerodostojna, poput posjete nekom mračnom post-černobilskom ZOO-parku u kojemu se suočavamo s posljedicama degradacije humanosti. Osim žive glazbene izvedbe Leile Bordrueil, čije su ritmičke vibracije u improvizaciji čelom inspirirane fiziološkim pulsom, nastojeći pobuditi psihoakustične impulse, senzorički intenzivno iskustvo izvedbe obiluje zanimljivim naglascima na materijalnoj prisutnosti mirisa i taktilnih iskustava različitih tekstura. Od ovješenih mekanih plahti i grubih raspletenih vlakna užadi, od sipkog bijelog praha krede i ribanog voska do selotejpa i gume u koju se utiskuju otisci dijelova tijela. Uz istaknute motive snažne semantike, na početku guste masti koja se tijekom izvedbe topi u lokve, a tupim, organskim mirisom silovito zaposjeda prostor i sinusne šupljine posjetitelja te parfimiranog pudera čiji miris oplahuje pustoš kraja.
  
  Teksturno je pejzaž, poput prave muzejske diorame, sastavljen od detalja različitih tipova materijalnosti raspršenih uokolo. Audio snimka tekstualnog isječka iz romana donosi fragmentirane slike vojnika, njihovih kaciga, mišića, beba koje padaju iz ruku žena, kamenih zidova poprskanih mozgovima. Nastanjen je taj svijet obesvještenim, porobljenim bićima, koja tumaraju pognutih glava i povijenih kralježnica, a obraze vuku po podu, pritom razmazujući slojeve krede ili hodaju zapinjući i ukopavajući stopala poput kopita. Koreografija je striktno označena, svatko ima gestualnu maniru ili pokret u kojemu se na osobit način u mješavini animalnog izraza, izraza prisilnih gesti poput izbacivanja sline, nasilnih radnji poput bičevanja ili izraza potčinjenosti, oblikuju stanja bezizlaznosti i besvijesti.
  
  U suprotnosti s prikazom otupjelih i osamljenih tumarala iz ratnog logora, u bordelu izvođači slijepi i slijepljeni, poput mjesečara što se gnijezde u brlogu, kriče poput ptica, a kreću se po njuhu, po unutarnjoj gladi, prema koži i drugom tijelu, glasno šnjofanju i rokću ili glođu. Ova dionica predstavlja i kvalitativni izvedbeni vrhunac, jer se svaki izvođač ostvaruje iz suštine osobnog magnetizma koreografske kreacije, a zajedno tvore toplu pokretljivu masu, iz čijih se jezovitih pobuda probijaju i niti onemoćale, ali izvjesne ljepote. Ipak, njihova je dehumaniziranost predočena kao trajno stanje iz kojeg nema povratka, jer s dolaskom u pustinju nalik labirintu (atomsko sklonište), nastupa urušavanje, gdje se izvođači mjestimično stapaju s gledateljima i uzmiču, zamirući pred svjedočenjem materijalnih ostataka, tragova i otisaka dijelova tijela koje publika ovaj puta može dotaknuti, dok glazba zavija poput sirene i zvoni na uzbunu.
  
  Aktualna i upečatljiva kao kritika rata, prikaz bezglave gladi i totalne kognitivne paralize, suradnja Švajde i stvaralačkog tima koji je okupio, realizirana je s ambicioznim nastojanjem da se uđe pod kožu izvođačima i gledateljima, da se prikaže eksploatacija ljudskosti kroz mješovitu perspektivu diorame, istovremeno proširene izvedbe i oglednog modela društva. Viševrsni i uznemirujući uvidi provocirani ovom izvedbom, otvaraju neka pitanja važna i za sam status umjetnosti, poput avangardnog pitanja o tome preostaje li nam kakav zaboravljen, nedovršen konstruktivistički projekt od kojeg bismo mogli početi graditi neku drukčiju sudbinu?
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 29. ožujka 2025.
  
  EEE (...till hell freezes over)
  koncept Luka Švajda
  izvedba / koreografija: Stefa Govaart, Lana Hosni, Theo Livesey, Marko Gutić Mižimakov, Luka Švajda
  scenografija Marko Gutić Mižimakov, glazba (live score) Leila Bordrueil, dramaturgija Stefa Govaart, odnosi s javnošću Ivana Sansević
  koprodukcija KUC Travno, Centar mladih Ribnjak i Elias 2069
  financijska podrška Ministarstvo kulture i medija RH, Gradski ured za kulturu i civilno društvo grada Zagreba, Goethe fond

Piše:

Jasmina
Fučkan