Sposobnost zacjeljivanja ožiljaka
Ballet du Grand Théâtre de Genève, Ukiyo-e, kor. Sidi Larbi Cherkaoui u Cankarjevu domu Ljubljana
-
Sidi Larbi Cherkaoui jedan je od najutjecajnijih suvremenih koreografa koji svojim radom spaja različite plesne i kulturne tradicije, a ujedno je i novi umjetnički ravnatelj Ballet du Grand Théâtre de Genève čiji se program temelji na ispreplitanju klasičnih djela, inovativnih interpretacija i eksperimentalnih po svom interdisciplinarnom pristupu koji kombinira različite plesne estetike, akrobacije, kazalište, vizualnu umjetnost i glazbu, dok njegovi radovi propitkuju pitanja identiteta, migracije, komunikacije i duhovnosti. Njegova koreografska ostvarenja su splet priča, emocija i tjelesnog izražaja koja nadilaze nacionalne, vjerske i estetske okvire iz čega proizlazi da za njega ne postoje granice kulturnih produkcija. Sidi Larbi Cherkaoui je i koreograf predstave Ukiyo-e koju je 12. ožujka Ballet du Grand Théâtre de Genève izveo u velikoj dvorani Cankarjeva doma u Ljubljani. Ne dupkom puna, ali gotovo puna dvorana koja broji preko tisući i pol sjedećih mjesta s vidnim oduševljenjem je dočekala i ispratila oko 25 plesnih umjetnika i glazbenika koji su suvereno vladali scenom šezdesetak minuta.
Cherkaoui je poznat indentiteta. U predstavi Ukiyo-e dosljedno svojim načelima eksperimentira povezujući različite tradicije: suvremeni ples, borilačke tehnike dalekog istoka i meditaciju, i istražuje japanski koncept ukiyo što u prijevodu znači lebdeći svijet. Naslov se referira na japansku umjetničku tradiciju ukiyo-e drvoreza, koja je prikazivala prolazne trenutke svakodnevnog života, ljudskog iskustva prirode. Poput ovih slika, izvedba nadahnuta budističkom filozofijom, koja naglašava da je život promjenjiv tijek u kojem ništa nije trajno, odražava prolaznost i nestalnost ljudskog postojanja.
Predstava započinje prologom japanskog izvođača koji pripovijeda na materinjem jeziku. Njegov kimono je šaren, skladan i životan, a on je fokusiran, napet kao opruga. Uključuju se plesači koji se penju na ogromne stepenice, sve više ih je, kreću se gore-dolje, dok neki dolaskom na vrh ravni, bez glasa padaju u nevidljivi bezdan. Motiv pada se ponavlja kroz cijelo uprizorenje u svim mogućim varijacijama i dinamikama: sa stepenica sa strane, s vrha ljudske piramide među partnere, s jednog plesača među druge; bez emocija, bez pripreme i naznake, samo pad. Na sceni, visoko na horizontu su prisutni i glazbenici. Cijela pozornica je obrubljena prozirnim trakastim zastorima koji se pomiču pri prolazima, dok se u pozadini jasno ocrtavaju siluete glazbenika. Zvukove klavira i orkestra zamjenjuju snažni udarci bubnjevi i cijela scena se dinamično zaigra do usijanja da bi zatim, nakon dvadesetak plesača uzvitlanih na sceni, sve krenulo ispočetka sa solima, duetima. Upravo kada publika pomisli da je dio scenskog događanja zaokružen i gotov izgradnjom monumentalnih slika, plesači ne dozvoljavaju predah i opuštanje i onaj tren kada se metafora završena brojnim plesnim tijelima i zadivljujućom kompozicijom scenografije, nastaje promjena. Promjene nisu nagle, ali su kontinuirane i jasne te se slijedeći pravila gradacije nanovo stvara nova slika.
Negdje u sredini predstave, kada su svi izvođači lice oslikali crvenom prugom iznad čela, jedna od plesačica recitira dužu pjesmu Kae Tempest Ostani jaka (na engleskom) uz plesnu podršku i pratnju ansambla. To je ujedno i tema predstave: sposobnost zacjeljivanja ožiljaka koji ostaju nakon ozljeda, a povezano je i s japanskom tehnikom kintsugi, umjetnosti popravljanja slomljene keramike lakom pomiješanim sa zlatom. Nakon toga Cherkaoui ponovno kreće u istraživanje odnosa između tijela, prostora i gravitacije. Plesači se kreću kao dio fluidnog svijeta neprestane mijene, u neprekidnim rotacijama i spiralama izvan balansa. Dvaput, možda tri puta su svi zajedno napravili kratku i jednostavnu sekvencu, da bi odmah potom neprestani kanoni, izmjene, repeticije, nanovo tvorili organizirani kaos. Prepoznatljiv koreografski jezik u predstavi Ukiyo-e je pod jakim je utjecajem suvremenog plesa, borilačkih vještina i japanskog buta, a rezultat je ekspresivna plesna forma u kojoj se izmjenjuju sporost, brzina, tišina i snažna glazba koja transformira tijela. Pokreti su izrazito fluidni, vješto izvedeni bez nametljive preciznosti, nepredvidljivi, kao da su taj tren stvoreni u naletu strastvene inspiracije. Plesači su poput valova koji se kreću kroz prostor odražavajući ideju stalne promjene. Principi kontaktne improvizacije gdje su tijela plesača uzajamna podrška koriste se tijekom cijele predstave, osjećaj povezanosti i isprepletenosti pridonose dojmu ovisnosti jednih o drugima.
Sidi Larbi često surađuje glazbenicima u živo, stvarajući izravnu vezu između plesa i zvuka. U predstavi su uključena tradicionalna japanska glazbala što pridonosi duhovnoj dimenziji djela. Asonantni zvukovi instrumenta tradicionalne japanske glazbe, kao što su shamisen, shakuhachi te upečatljivi taiko bubnjevi uživo na pozornici dodaju pečat autentičnosti. Glazbenu kulisu također čine skladbe Szymona Brzóske za gudački trio i klavir te ritmovi udaraljki i elektronska glazba Alexandrea Daia Castainga.
Alexander Dodge je autor scenografije koja je ključni element predstave – jednostavne, povećanog volumena, ali fleksibilne strukture predstavljene su sa četiri glomazna stepeništa koja zauzimaju pozamašan dio prostora ogromne scene. Pokretne i kližuće stube pretvaraju se u zidove, mostove, skloništa, stepenište, ulice, labirinte, simbolizirajući neprestano kretanje promjenjive prirode postojanja. Dinamične arhitektonske strukture tijekom cijele predstave komuniciraju u izmjenama simetrije i skladne asimetrije koja podsjeća na istočnjačko umijeće ikebane.
Tijekom cijele predstave kostimi se mijenjaju. Može se reći da postoji neki zaseban život, posebna dramaturgija kostimografije i scenografije. Pozornica je u neprekidnoj mijeni, neprekidna transformacija kostima i scene, a istovremeno su to isti kostimi i ista scenografija. Haljetak najbližeg izgleda kimonu s hlačama ili suknjama, s decentnim fragmentima cvjetnih boja kojeg nosi uvodni pokretač predstave nalaze se na pojasu, ispod suknje, kao dio pokrivala torza, svaki crni kostim na sebi sadrži motiv muškarca koji je otvorio predstavu. Vremenom oni postaju sjajni, još uvijek crni, saten ili svila, no vrlo podatan materijal, profinjen i nenapadan, a kraljevski. Sama kreacija i vještina izvedbe raskošnih, a nenametljivih i promišljenih kostima pobuđuje divljenje. Kostim nadopunjuje i obogaćuje svaki pokret, započinje ga i završava u beskonačnim spiralama gibanja tijela. Na nogama su im čarape boje kože koje olakšavaju bezbrojne varijacije okreta. Kostimografija kao da je u službi scenografije i dok podržava i završava pokret, istovremeno stvara začudnu vizuru. Sa svilene faze, s vremenom se vraćaju na početne kostime i prema kraju sve više prevladavaju boje naznačene na početku predstave. Na kraju svi su goli (ostaju u decentnim gaćama i topićima boje kože) i tako obnaženi i ranjivi u liniji na prosceniju ostaju izloženi na milost publici.
Ne mogu se oteti dojmu koliko je rada i vremena utrošeno u eksperimentiranju sa scenografijom da bi sve izgledalo skladno i uvijek neočekivano drukčije. Jednostavno, autori kao da nisu opterećeni materijalnim ograničenjima jer sve je moguće i dozvoljeno. Sidi Larbi Cherkaoui kao autor stotinjak scenskih djela posjeduje ogromno iskustvo; a neopisiva lakoća postojanja i neopterećena kreacija osjeća se u svakoj pori njegove predstave.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 30. ožujka 2025.
Piše:
Sanja Petrovski