Plesna scena.hr

Sugestije prostornih protoka

Pogonator 2025: Kiša koja ne pada ni na koga, autorica Margareta Sinković

• 
  
  Autorska solo izvedba Margarete Sinković, izvođačice suvremenog plesa i dramaturginje, nastala je kao njezin drugi samostalni rad, nakon premijernog nastupa u predstavi Odjek (2023.). Ova izvedba, produkcijski podržana u sklopu programa Pogonator, premijerno je izvedena u Velikoj dvorani pogona Jedinstvo krajem ožujka (26. i 27.). Odabir naslova spontano budi referencu na poznatu predstavu Vollmond (2006.) Pine Bausch i Tanztheatera Wuppertal, u kojoj se voda na sceni aktivno integrira u plesni pokret i kazališne konvencije. Iako motiv kiše podsjeća na tu koreografiju zasićenu obiljem raspršenih mlazova i kapljica koje frcaju posvuda, Sinković se od nje ujedno i distancira te u većoj mjeri fokusira na unutrašnja svojstva, simboliku, introspekciju i atmosferu, a ne toliko na dramatičnost fizičkog čina prskajuće vode.
  
  U prvom dijelu predstave, gledatelje obgrljuje trokanalna video instalacija s prikazom vodenih i zemljanih pejzaža jezera Bundek. Čas kadrovi detalja odraženih kroz nemirnu sliku vodenog tkiva, čas totali s osamljenim Margaretinim likom na obali, na rubnim predjelima kako lagano titra dišući prstima na magličastom, vodom natopljenom zrakom, dok početni zvučni naglasak na kapanju vode, smjenjuju slojeviti zvukovi života prirode – vjetar, lepet, šumovi disanja ili koraka. Subjektivni kadrovi osamljene šetačice postavljaju pozornicu za meditaciju o prirodi u koju je publika imerzivo uključena. Dinamička igra sa subjektivnim kadrovima ostvaruje tehniku pogleda usmjerenu na rastvaranje odnosa između unutarnje osjetilne meditacije i prirodnog pejzaža.
  
  U drugom se dijelu oprostoruje hodočašće gledatelja kroz svojevrsne postaje „poetičkih otoka“, referenci i ideja koje oplahuju stvaralački prostor u izgradnji. Na uskom prostoru prema gledalištu smještene su lončanice koje naizmjence emitiraju zvučne zapise, okružene koreografskim skicama, bilješkama i fotografijama, uključujući isječke iz pjesama Mary Oliver i Sylvije Plath, te tekst koreografkinje Katje Cheraneve, Thirst: Introduction to Kinds of Water. U tom kontekstu, istraživanje vlažnosti i suhoće povezuje se s idejama teoretičarke Astride Neimanis o hidrofeminizmu, naglašavajući propusnost tijela, njegove membrane i povezanost s okolišem, odnosno ekosustavima. Dok publika luta oko četiri razdvojene točke semantičke topografije koreografskog pejzaža s lončanicama i bilješkama, izvođačica grabi hrpice zemlje, ovlašno raspoređene uokolo, zatim ih prosipa, rahli i nasipa u stazice, stvarajući zemljane žile kao poveznice među materijalom.
  
  U trećem, plesnom dijelu je materijalnost vode i zemlje istaknuta kao pokretač izvedbe, kao prijelaz iz suhog u mokro, iz mokrog u suho, a razlijevanje vode po tlu zadaje prostorni plan mogućnostima razvoja pokreta. Izvođačica se s preciznom delikatnošću kreće duž rubnih, obalnih linija, s puno obzira u sitnim rotacijama. Kada rukama zahvaća i izlijeva vodu iz kante na pozornicu, ta se radnja čini bezazlenom, no onemogućenost kontrole jedan je od ključnih tjelesnih izraza mokrog tijela, koje se kliže i pada, ali se unatoč tome nezaustavljivo kreće. Upirući se na koljenima, tjerajući vodu prema publici, iz žustrog slijeda ubrzanih gesti njezinih ruku odjednom se razvija zahuktala mašina i sama nalik vertikalnom vrtlogu na sceni. Dok naglo izlijevanje vode iz kante na početku čini okidač za oprezno iskušavanje granica u stvaralačkom polju, na kraju upravo tijelo izvođačice funkcionira kao upojnost koja uvezuje silnice i poveznice raspršene po prostoru, kroz posebno diferenciranu osjetilno-emocionalnu os tijelouma.
  
  Izvedbena instalacija razvija se kao postupno montirano gledateljsko iskustvo, u značajnijoj mjeri satkano od slika vode, od sugestija pronađenih prostornih protoka, od sila razlijevanja i utakanja, koje prelaze osjetilne granice nego od materijalne tekućine, čije tijelo interpretira kao da je sačinjeno od personificirane simbolike i emocionalne introspekcije, a ne samo od fizikalnog fakticiteta. U interakciji sa zemljom, vodom i zrakom, tijelo stvara mostove između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, posredstvom mimetičkih odnosa koji se nadovezuju na alegorijske motive života, regeneracije i pročišćenja. Koreografske geste poput grabljenja i rasipanja zemlje ili vode mijenjaju fizičke uvjete na sceni, a nježno klizanje po vodi ili grčevito guranje vode prema publici stvara transformativnu energiju izvedbenog prostora. Time tijelo postaje aktivnim agentom izvedbenog pejzaža, koji u suštini svog dramaturškog razvoja evocira dinamiku cikličke nestalnosti prirode. Kompleksna ideja pronašla je jednostavno utjelovljenje u multidimenzionalnom, a opet vrlo komunikativnom i zanimljivom radu.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 31. ožujka 2025.
  
  Kiša koja ne pada ni na koga
  koncept, koreografija i izvedba: Margareta Sinković
  dramaturgija Jan Samek, glazba Elizabeta Marjanović, dizajn svjetla Lana Nežmah, kostimografija Klaudia Curman, video Urh Pirc, montaža Lucija Strugar, vizualno rješenje Mia Štark, promo fotografije Nives Knechtl

Piše:

Jasmina
Fučkan