Plesna scena.hr

Tijelo kao oblik koji jednostavno jest

Plesni dodaci u Zagrebačkom plesnom centru: Les Disparates i Levée Borisa Charmatza

• 
  
  Zagrebački plesni centar u ožujku je pokrenuo novi program pod nazivom Plesni dodaci. Nadahnut emisijom Filmski dodaci Trećeg programa Hrvatske radiotelevizije, ovaj ciklus koristi sličan format: gledaju se plesni filmovi i snimke predstava, uz razgovor s gostima iz struke. Program uz pomoć medija filma u Zagreb donosi djela renomiranih plesnih autora čije radove nemamo često – ili uopće – priliku gledati, a uz gostujuće stručnjake publika dobiva širi uvid u njihov rad i kontekst nastanka snimki.
  
  No Plesni dodaci nadilaze posuđeni koncept. Treći program HTV-a, čija je izvrsna emisija poslužila kao nadahnuće, poznat je i po svojim kratkim špicama – plesnim intermezzo trenucima koji godinama krase prijelaze između emisija. Iako šarmantni i vizualno efektni, ti fragmenti ples pozicioniraju kao dopadljiv estetski ukras, a ne kao ravnopravnu umjetničku formu. Novi program ZPC-a sada popunjava tu prazninu, otvarajući prostor u kojem se plesni film prikazuje u svom punom umjetničkom potencijalu – kao forma s vlastitim jezikom, dramaturgijom i dubinom.
  
  Prvi događaj u ciklusu bio je posvećen Borisu Charmatzu, francuskom koreografu i plesaču koji slovi kao jedan od najradikalnijih umjetnika suvremenog plesa. Prikazani su njegovi filmovi Les Disparates i Levée, oba režirana u suradnji s redateljem Césarom Vayssiéjem, a večer je otvorila Katja Šimunić uvodom u Charmatzov opus. Sa znalačkom lakoćom približila je publici kontekst njegova umjetničkog djelovanja — od redefiniranja plesne edukacije u projektu Bocal, do ideje „plesnog muzeja” u kojem ples nije samo arhiva, već i izvedba i interakcija, kolektivni događaj. Razgovor je moderirala Alexandra Madsen, umjetnička voditeljica ZPC-a, koja je na pristupačan i autentičan način dodatno osnažila diskurzivni sloj programa.
  
  Prvi film, Les Disparates, nastao je 1999. na temelju istoimene originalne scenske koreografije Charmatza i Dimitrija Chamblasa iz 1994., izvedene u dijalogu s još nedovršenom skulpturom umjetnika Tonija Granda. Snimljeno bez spektakla, gotovo dokumentarno, tijelo u filmu djeluje maleno i mekano u odnosu na masivne strukture: brodove, mostove, tvornice, grad.
  
  Plesač pleše na skliskim terasama, u halama, na šljunčanim plažama – bos, u crvenom, komičnom kombinezonu koji podsjeća na predimenzionirane kostime dadaističkog umjetnika Oskara Schlemmera. Okružen svakodnevicom grada, tijelo se naizmjence otkriva kao ranjivo i usamljeno biće, i kao neutralna materija – oblik koji jednostavno jest. Kamera ne intervenira – samo promatra, pušta da odnos tijela i scenografije sam proizvede značenje. Zvuk u filmu prati istu logiku fragmentacije: klasična glazba i dokumentarni šumovi izmjenjuju se, ponekad preklapaju, ponekad nestaju. Ta igra zvuka mijenja emocionalni ton prizora, dodajući još jedan sloj neizvjesnosti.
  
  Za razliku od prethodnog, Levée je posve konceptualan film u kojem je kamera aktivan pa i ključan sudionik. Vodi nas u postapokaliptični pejzaž – pustinju, kamenolom, neko nigdje. U daljini, jedva vidljivo, događa se nejasno komešanje, gotovo kao izmaglica. A zatim dramatičan rez: odjednom smo među plesačima, usred vrtloga zbivanja, gotovo osjećamo prašinu, napor, težinu. Grupa plesača se kreće po pijesku, padaju, podižu se, gestualno se ponavljaju u beskrajnom nizu. Treći kadar vraća nas u udaljenost – sada promatramo prizor odozgo, kao da gledamo koreografsku topografiju. Ovaj prijelaz u perspektivi mijenja doživljaj – iz bliskog suosjećanja u hladnu kontemplaciju. Film pokazuje kako pogled kamere drastično mijenja percepciju koreografije.
  
  Levée je sniman na vrhu šljunčanog brijega u Njemačkoj, a plesači u filmu izvode materijal iz istoimene scenske koreografije. Riječ je o kanonskoj strukturi od 25 gesti koje se preklapaju i kruže među tijelima. Gesta se nikada ne vidi u cijelosti — uvijek je u prijenosu. To stvara neprekidni tijek koji nikad nije potpuno dostupan ni gledatelju ni izvođaču.
  
  Plesni dodaci ne donose samo novi sadržaj, nego otvaraju novo gledateljsko polje – ono u kojem plesni film nije samo prilog, intermezzo ili dokument, nego samosvojna umjetnička forma. U svijetu postoje brojni festivali koji se bave isključivo plesnim filmom, a Hrvatska, iako skromnijim intenzitetom, ipak ima svoju povijest i naslijeđe — od pionirskih televizijskih zapisa do suvremenih autorskih pokušaja. Povremeni, najčešće kratkotrajni prikazivački programi plesnog filma postojali su i ranije u Zagrebu i drugim gradovima, najčešće s fokusom na domaću produkciju.
  
  U tom kontekstu, Plesni dodaci su možda i prvi, nadam se, konzistentan, dugoročan program koji omogućuje da se plesni film gleda sustavno te da se o njemu razgovara. I dok se prostor otvara i za lokalnu scenu, fokus programa zasad i opravdano ostaje na upoznavanju s radom velikih međunarodnih autora.
  
  Nakon uvodnog susreta s Borisom Charmatzom, sljedeći dodatak donosi još jedno veliko ime suvremenog plesa: 17. travnja prikazuje se snimka kultne predstave JOHN britanske skupine DV8 Physical Theatre, poznate po snažnoj tjelesnoj ekspresiji i dokumentarnom narativu. O radu DV8 razgovarat će se s plesnim stručnjakinjama Ivom Nerinom Sibilom i Ivom Višak, što obećava još jednu večer bogatog gledateljskog i diskurzivnog užitka.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 13. travnja 2025.

Piše:

Jelena
Mihelčić